Razgovaram s jednim starijim čovjekom, koji se u toku života izdignuo iz siromaštva te stekao poprilično bogatstvo, a samim time i status. Redovito je svake nedjelje pohađao svetu misu, nosio urednu frizuru, te zlatni lanac oko vrata, a bogme i adidaske s tri crte u vrijeme kada nitko nije čuo za njih. Redovito, i to u prvim redovima, da ga cijelo selo vidi, jer „blizu oltara bolje se čuje“, a i kad te pozove Onaj gore, dobro je da cijelo selo može posvjedočiti kako si bio redovan i uredan te na svaku litaniju ispravno odgovarao točno onako kako piše.

Život je prošao, kao što to obično biva, brzinom munje. Prilazi mi sada kao oronuo starac i žali se. „Znaš, ja sam u ono vrijeme bio pojam, svi su kod mene dolazili po savjet, posuđivali novac, a sada, sada mi se više nitko ni ne javi kada prođe pored mene.“ I počne vikati od ljutnje i razočaranosti. To viče ego. Ego kojeg si hranio godinama, a nikada mu nije bilo dosta. Ego koji, ako je ikada i pomogao, pomogao je zbog osjećaja slave i tapšanja. Ego kojemu nikada nije bilo dosta pljeskanja, publike, osjećaja novih adidaski s tri crte, zlatnih lanaca. Gle, kako sam ugledan, svi me promatraju, dive mi se. Hranio si ego, pokušavaš ga nahraniti i ovim pitanjem, ali hrane više nema. A ni vremena više nema. Nema ni publike, nitko ne dolazi pljeskati.

Ego je rupa bez dna, bunar u kojem se utope na kraju svi koji su iz njega grabili vodu. Jer voda neprestano buja, sve jača i jača. I shvaćaš kako si prazan. Prazan i uništen. Jer si godinama trpao čudovište hranom. A misliš li možda kako nisi imao izbora? O, da, itekako si imao izbora. Rođen si s apsolutnim pravom na izbor. Birao si između ega i duše. Tvoji svakodnevni izbori su hranili čudovište i izgladnjivali dušu. Duša ti je kucala i lupala (to je, by the way „onaj osjećaj u tebi“), ti si je ušutkavao, zbog ovoga i zbog onoga. Zbog lažnog sjaja i kratkotrajnih obećanja. Ubijao si je dok si gledao vlastito dijete kako grca u boli, a zatajio si ga jer odluke koje bi tvoje dijete dovele do sreće, nisu odluke koje narod odobrava. Ubijao si je svaki put kada si vrednovao po spolu, nacionalnosti ili boji kože. Po bogatom ili siromašnom rodoslovnom stablu. Ubijao si dušu. A što to znači? Žao mi je, blesane, to znači kako te tekst s mise iznevjerio. Nema ti gore u oblacima raj i pakao. To ti je, biseru, u tebi. Nema vrućeg kotla. Pakao i raj su u tebi. I toliko si blagoslovljen da biraš. Svakog trenutka. Direktno. Pakao je onaj osjećaj praznine koji ti ostaje nakon što si pokušao nahraniti ego. Raj je osjećaj koji izazove duša kada si u skladu s njom. Koliko god to ludo ili nenormativno bilo. Jer živimo u svijetu ega. E, sad, to je još jedan od njegovih trikova. Sposobnost da učini kao da nemaš izbora. A imaš ga u svakom trenutku. Apsolutno si slobodan. U tome ti je iskazana najveća ljubav, ali i ogromna odgovornost. Jer nema magije, vještica, drugih za kriviti. Sam si odgovoran.

Znam, dogode se kojekakve pizdarije po putu. Teške za probaviti. To su testovi. Možda si i počašćen jer si ih dobio. Možda su to ulaznice za „elitne postrojbe“, ali ne ovdje, nego u nekoj drugoj dimenziji, dubljoj i dugotrajnijoj. Tko te hebe, mala, reći ćeš, daj mi sada i ovdje. Evo ti sada i ovdje, pokušaj. Problem je što misliš kako ćeš umrijeti od gladi, pa trpaš u sebe instant, dvjesto kila svinjetine odjednom. I dobiješ što, začepljenje žila, tromost, moždani ili srčani. Eto što dobiješ, biseru. Za pola sata okusa topljivog sala u ustima. A duša, ona te hrani, te održava tvoj organizam dugoročno zdravim. I kad dođeš kao oronuo starac, ti si mlad. Jer si hranio, dušu, ona je u punom pogonu, nikada neće umrijeti. Hebeš to tijelo, zamijenit ćeš ga. Ionako ti je dosadilo nakon sto godina. Duša ti je vječna i najljepši ukras. Ako si je, dakako, povremeno nahranio. Ako je nisi doveo do anoreksije i život joj visi o koncu. Ali, opet ćeš dobiti šansu. Nisu oni gore, bar ja mislim, toliko strogi. Vole oni svih, opet će te poslat u amneziju i dati ti milijun i jednu šansu da vide što ćeš ovaj put hraniti. Jedini si problem sam sebi. Morat ćeš se pogledati u ogledalo. To će ti biti najteže. Sam sebi sudiš, zar ne shvaćaš?

Gledam ju već desetak godina, divna cura, puna potencijala, bum. Ego je smislio pametnu igru, sasvim laku za nasjesti. Udaja u „elitnu obitelj“, fin i krasan posao preko veze, sve kao po „špagu“. Posjećujem je, „uspješno“ priča o svom petogodišnjem sinu, već je talent za predsjedničke vode, sva njena nada i ponos, pritom omalovažava tuđe živote. Vidim sjaj i raskoš izvana, mrtvilo i prazninu iznutra. Glasno mi postavlja pitanje uz grčevito iščekivanje odgovora, jer ego je u naponu snage: “I, kakav mi je stan?“. Odgovaram:“Divan ti je stan“ i zabrinuto se upitam u sebi: “A gdje ti je duša?“.

Ako mislite kako ja nemam ego, hahahaha. Svi ga imamo. Evo ga, već vrti po glavi, koliko ćete puta kliknuti, koliko će lajkova dobiti, ajme meni, a koliko dislajkova. Mudar je to igrač, u svima od nas. I borimo se s njim svakoga dana. Ne možemo ga potpuno eliminirati. Ali birate u koga ćete više ulagati. I samim biranjem određujete ništa manje ni više nego vlastitu sreću. Možda mislite kako je to teži put, ali ima li težeg puta od odustajanja od onoga što vi jeste? A vi jeste jedna predivna duša. I nema te droge, nema tog statusa, koji vam mogu pružiti osjećaj koji vam pruža duša kada ju poslušate. A duša, hebe se nju za lajkove i dislajkove. Kliknite malo češće na nju, možda se ugodno iznenadite.


Autor: Ivka Knežević Foto: Pixabay


Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica otvorena srca i bez zadrške pisati  “jednostavno” o životu.