Nakon četiri godine prekrasnog i bezbrižnog života, van okova sistema, birokracije i moranja, došao je i taj odurni sudbonosni dan. Sutra počinjem raditi. Bljuje mi se i plače u isti mah. Slash my wrists and hope to die…

„Četiri godine nisi radila? I sad se žališ još?! Ljudi nemaju za kruh, kopaju po kontejnerima, odlaze u Irsku!“ AJ DONT GIV A FAK. Da, radila sam i ja svo ovo vrijeme. Više poslova. Honorarno. Po dogovoru. I uz to se brinula za svoje djetešce. Ali bit je u tome da nisam imala radno vrijeme. Sama sam organizirala svoje poslove, ostavljala sve za zadnji čas, poslije patila i prljavo uživala u tome. Možda je ovo posljednji dan moga nesputanog bivanja, nakon kojega ću idućih 40 godina provesti tako da se dižem u 6, idem leći u 22 i živim za vikend ispunjen kuhanjem 18 ručkova za zamrzivač i čišćenjem smeća nakupljenog tijekom tjedna. Evo opet mi se povraća. Da mi sad netko ubaci heroin u piće, popila bi ga, boli me kita…

Kako je uopće došlo do ovoga? Pa, budući da mi je sinek stasao za vrtić (za privatni naravno, za državni nije dovoljno dobar – btw, je*ite se svi vi koji donosite odluke vezane za upis djece, gorite u ognju paklenom, umrite u mukama…), bilo je vrijeme i da ja sada nađem ozbiljan, stalan posao s točno utvrđenom plaćom koja redovno sjeda na račun. A ne ovo moje dosadašnje zaje*bavanje s autorskim ugovorima… to se ne računa. #hipi #neradnik #klošar

Da se razumijemo, ja se veselim plaći od … wait for it… četiri tisuće kunaaaaaaaa, ljudi moji je li to mogućeeee?! Četiri iljade je*enih kuna, ima da letim privatnim mlažnjakom na posao. Ups, zaboravila sam da je privatni vrtić skoro tisuću kuna mjesečno… Znači, tri tisuće kunaaaa, nije ni to loše, vuhuuuu. Evo već pišem popis stvari koje ću kupiti. Na dvije strane. A4. Ajme sranja, vrtić počinje tek u 9. mjesecu. Dotad moram platiti dadilju… Maaa, nema beda, prve se plaće ionako u vodu bacaju. Veselit ću se drugoj. Ne, čekaj, moramo onaj tenk od auta registrirati u 8. mjesecu. Gademit! Ništa… veselit ću se trećoj plaći od 3000 kn koju ću dobiti oko Božića. Taman će doteći za poklončiće!

Da vidimo što me još muči vezano za ovu krasnu vijest o poslovnom odnosu. Ljudi. Kolege. Živa bića s kojima moram biti okružena svaki dan. Još ne znam tko su, kakvi su, koje dobi, vjeroispovijesti, rase… šalim se malko. Ali, stvarno me brine kako ću se uklopiti. Hoću li imati tamo nekoga na koga se mogu osloniti, s kim mogu otići na pauzu… Bože, hoću li uopće imati pauzu?! Pa onda ono najgore… ne mogu u ured ići u patikama. Ili možda i mogu! Ne znam, saznat ću sutra koja je shema, je li casual ili tipični cvjetno-štiklasti preserans. Ajme ako se budem morala pristojno oblačiti stavit ću si pistolu u usta sutra navečer. Zatim, ona dobro poznata komunikacija s kolegicama: Ajme Žana kako ti je krasna ta tunika. Je li to Max and Co.? Nije, nije draga, ovo ti je Replay. Meni je ta tvoja marama predivna, baš ti ističe oči… Bljuuuv! Stalno ista spika, u koji god ured da dođeš, prvo te pohvale pa si pet minuta kasnije top tema trač partije u wc-u, skupa s tvojom tunikom koja te širi u kukovima, ili ti je prekratka ili neki treći ku*ac. Uglavnom, ekipa će biti ili zakon ili totalno sranje, sredine nema. Meni treba samo jedna (ne)normalna osoba, samo jedna jedina, molim te Bože…

Sad kada sam nabrojala sve pozitivne aspekte svog budućeg zaposlenja, osvrnimo se malo i na nedostatke. Nema više spavanja do 8 s najmirisnijim bićem na planeti. Sada će dadilju voljeti više nego mene. Jutarnju domaću kavu na terasi zamijenit će kapavac iz automata u onoj prepoznatljivoj tamnosmeđoj čašici. Nema više kasnonoćne zabave uz Orange is the new black i kutiju slatkača. Više ništa nije orange, sada je sve black. Morat ću se ponovno upoznati sa češljem i maskarom. Morat ću nositi sandale i pristojne torbice. I ono čega sam se najviše pribojavala… radno mjesto je u Pičkovcu. A svi koji poznaju Split, znaju da su busevi za Pičkovac česti kao i milosrdna djela ISIL-a. Što znači, morat ću voziti auto do posla. I nazad! Svaki dan. Ja ne znam voziti. Na vozačkoj piše da znam, ali budimo realni… vozačke izdaje MUP. Ne znam voziti. Sad kada zatvorim oči nisam sigurna gdje se kočnica nalazi, je li skroz desna ili ona u sredini. Poginut ću. My worst nightmare is coming true. Je li vrijedno tih četiri, ovaj, tri tisuće kuna?

Ili da se jednostavno sutra ne pojavim na poslu. Obojim kosu u crveno. Promijenim ime u Anastazija. Pobjegnem u Krilo Jesenice, napustim sve…

P.S. Jedva čekam sljedeće ljeto da dobijem godišnji.


Autor: Tanja M.

Foto: Tumblr


Svaki četvrtak čitajte kolumnu Ja nisam odavde u kojoj će vam naša novinarka uz dozu humora, ali i ruganja, pisati o svojim mislima, životu, a možda i o bananama.