Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice       Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.

Za svaki tjedan ove godine mogu reći da sam naučila jednu životnu lekciju. I isplakala više suza nego proteklih nekoliko godina kad sam pomislila kako su upravo one teške i kaotične. Ovotjedna lekcija naučila me da dobri ljudi plaču za psima.

Potpuno nebitno čija je to četveronožna ljubav.

Po defaultu sam cat lover, sve do trenutka prije četiri godine kad su u moj život ušetali jedan četveronožni i dvonožni prijatelj. U tom trenutku, gledajući tu neizmjernu ljubav između ta dva bića odlučila sam da jednog dana, kada bude pravo vrijeme i imat ću svog dlakavca koji će biti sretan jer me ima, a ja još sretnija jer imam njega.

11. lipnja ove godine očito je bio pravi trenutak kada se Slash popiškio po meni od sreće. Malac nije bio ni svjestan što ga očekuje jer je imao ime koje ga je čekalo par godina. A nisam ni ja. Moja upornost se isplatila jer me okolina više nije mogla slušati kako pričam o malom Jacku. Sad će početi slušati kako ću kad Slash naraste uzeti još jednog.

Slash je moj prvi pas. Jack Russell terijer, lud da luđi može biti za koji mjesec. Da sam htjela mirnijeg nabavila bih mačku (oh, wait imam ju već…). Ono što se događa u vrijeme šetanja Slasha je susret s ljudima koji mi neprestano ponavljaju: Taj pas je luđak; To nije pas za prvog psa; Imat ćeš puno posla; Joj, oni su hiperaktivni; Vidjet ćeš ti…

Povukla sam paralelu da ljudi to ne govore meni, nego sebi, da si opravdaju što god trebaju opravdati. Pas je samo neka jadna metafora. Općenito za život. Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude.

A u kontekstu života – ako osoba nije u stanju (ne pričam ako striktno zna da ne želi, nema vremena, prostora, alergična je…) brinuti se za životinju koja je, eto malo hiperaktivnija, onda se doista pitam za što su u stanju ‘potegnuti’ u životu!?

Negdje u međuvremenu između pisanja ovih redaka i Slashevog trčkaranja po travi napustilo nas je četveronožno biće s početka naše pseće priče odakle je Slash potekao. Biće čije sam fotke gledala s njegovim sretnim dvonošcem i crpila nadu za svoje sretne dane nekad u budućnosti koja je sada.

Četveronožna uporna, hiperaktivna inspiracija i početak svjetla na kraju mog ‘želim psa’ tunela otišla je ganjati galebove u neke druge dimenzije. Njen odlazak je pokazao da doista, taj pas nije za svakoga.

Taj pas je za ljude koji žive život punim plućima, baš kao Jack Russell terijeri.

A ja… Ja sam plakala jer je otišla, a da nije ni svjesna koliko toga mi je pružila, jer je vrijeme zajebana stvar – uvijek misliš da ga imaš još, da ga imaš na bacanje… Jer joj se nisam stigla zahvaliti. Jer ju Slash nije još jednom uspio naživcirati da ga nauči psećim odgojnim mjerama.

Ne cijenimo vrijeme dok nam ne pokaže da se protiv prirode, protiv odlazaka ne možemo boriti.

I moji prijatelji su plakali – jer dobri ljudi plaču za psima.

Jer psi su ljubav.

A ona… Ona je bila ljubav i više od toga.

Bila je razlog. I ostat će razlog.

Zauvijek.