Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati  “jednostavno” o životu. 

Sjedamo za stol, što se danas smatra čak i uspješnim. Uspjeti sjesti za stol, ne gurati brzinski spremljen sendvič u usta, nesvjesni kako ga žvačemo. Ako sjedimo, jedemo uz komentare. „Ovo bi trebalo biti ovakvo ili onakvo, a ne baš upravo takvo kakvo je.“ Peremo zube, razmišljamo o idućoj sceni našeg života, ne samo idućoj, već često isceniramo sve do posljednje minute.

Promatrajući ljude, često ćete primijetiti kako su rijetki upravo tamo gdje je sada. Najčešće su na nekakvim idućim projekcijama uma. Stvorili smo si previše stvari, odnosa i obaveza. Živimo u doba kad je svega nikad više, a nas najmanje. Kako? Mi jedemo, pijemo, dišemo, razgovaramo, trčimo, kupujemo, radimo, grlimo, ljubimo, potpuno neprisutni. Količinski smo doveli stanje do neizdrživosti. Stvorili smo živote prepune količine u kojoj nema osnovne namirnice, nas!

Kako misliš, nema nas? Pa stojim ovdje! Stojiš fizičkim, najminimalnijim oblikom svoga postojanja. Svim ostalim nisi tu, već negdje drugdje. Možda sadržaj i nije toliko bitan, možda si jedini bitan ti u tom sadržaju. Gdje si sada? Kako se osjećaš sada? Primijećuješ li život u sebi i život oko sebe? Kako se osjećaš? Kako se osjeća voda dok teče niz tijelo sada, kako se osjeća miris cvijeta kojemu si izguglao desetostruki latinski naziv, a nisi se potrudio pomirisati mu dušu? Što misliš je li njegovo ime uopće bitna stvar?

Previše pričamo, raspravljamo, uvjeravamo, svatko sa svojim sklopom uvjerenja o životu. Milijarde različitih perspektiva, uputstava za upotrebu sebe, života i svega u njemu? Za naše bolje sutra, za još više brzih stvari, ljudi i događaja, mukotrpnog posla, ostavljanja istog tereta naraštajima, dok ih za vrijeme života nismo stigli pogledati u oči, jer sada nikada nije bilo povoljno.

Shvatite, vašem još, nema kraja. Vaše sutra nikada neće stići. Vaše sada je jedino bitno.  Jeste li ovdje, kako se osjećate, tko ste sada? Bez bježanja u sljedeći imaginarni trenutak ili godinu. Oslobođeni etiketa sebe i svega oko sebe? Možete li osjetiti divljenje i strahopoštovanje onoga što život sada jest? Bez obzira na scenografiju koju ste proglasili dobrom ili lošom, ovisno o „filteru naočala“ koje nosite u tom trenutku? Je li bitno što sam sada napisala? Ili je bitno čime sam napisala? Je li bitno što ste pročitali ili je bitno čime ste pročitali? Gdje ste sada? Na idućem tekstu? U trgovini?

Jeste li ovdje?