Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.

U svakom javnom diskursu postojat će jedna osoba kojoj će se masi na spomen njenog lika i djela okrenuti oči i želudac. Nekima oboje istovremeno. U Hrvatskoj je to lik i djelo Jelene Veljače, žene na koju su druge žene zavidne, ako nisu zavidne na njen lik onda Jelena mora imati nešto, onaj x faktor zašto je ona žena koju volimo mrziti.

Jelene se sjećam još kad je počela glumiti u Villi Mariji, a za vrijeme prikazivanje prve hrvatske sapunice nisam imala dovoljno godina da bih gradila svoj stav o ičemu. Tad mi je sve bilo pod nazivnikom „dosadno“ ili „ne-dosadno“.

Nedjeljom kad sam u Poreču imam ritual odlaska na kavu s Duletom i onda pokupujemo sve žive novine ili ženske magazine koje nismo stigli kupiti tijekom mjeseca. Drugo navedeno se odnosi isključivo na mene.

Gotovo uvijek kupila bih dnevne novine u kojima je izlazila Jelenina kolumna Mačka u veljači. Grm u kojem je ležao zec motivacije za kupovinom je želja za čitanjem ženskog glasa na tjednoj bazi jer Jelena nije kolumnistica koja iskače iz paštete što je meni kao čitateljici dodatna vrijednost iako se uopće ne moram slagati sa stavovima iznesenima u njenim kolumnama.

Kupovala sam još koji put novine, tražila po istoimenom portalu, ali Mačke u veljači ni u veljači ni u narednim mjesecima. Stereotipno, pomislila sam (mea culpa), žena je u visokom stupnju trudnoće, želi se posvetiti sebi i svojoj privatnosti, ima druge prioritete…

Jelena se nedavno vratila pisanju kolumne za portal koji namjerno neću imenovati jer to nije fer. Nisam pratila medije ili tračeve o Jeleninu privatnom životu jer me to ne zanima, ali sam pročitala komentare ispod njenih kolumni, čak i naslovnice za hrvatski tromjesečnik.

  Tvoj drugi život počinje onog trenutka kad shvatiš da imaš samo jedan

Žena je postala kult ličnosti koju druge žene u Hrvatskoj mrze ili barem vole mrziti.

Posebno nakon posljednje kolumne o karijeri i majčinstvu jer majčinstvo je sveti gral ove države koju predvodi masa kojoj se majčinstvo piše s velikim „M“ u kojoj je svaka žena automatski majka i podrazumijeva se kraljica (opjevano od žene koja pripada samo jednoj od uloga). Majčinstvo spada u kategoriju o kojoj se ne smije pisati, a kad se i piše mora biti isključivo afirmativno.

Pitam se razmišljaju li o majčinstvu u afirmativnim tonovima majke zlostavljane, pretučene i ubijene od vlastite djece? To je druga tema i ne spada u kategoriju „Nema veze, to je ipak moje/vaše/naše dijete“, nije – to je ljudsko govno i kraj priče.

Da se vratim na komentare. Komentari na tekst koji postavlja pitanje Mogu li žene bez karijere glase više-manje ovako:

Ovoliko kukanja nisam čula nikad, ni od jedne majke/domaćice/menadžerice.

Jutro je pametnije od večeri pa to isto vrijedi i za ovaj tekst, bolje bi ti bilo možda da pišeš ujutro il’ nikako.

Draga, vrlo lako, ne kupuju svi čizmice, torbice, haljinice i ostale in stvarčice (iako mislim da ih i tako dobiješ gratis) i ne posjećuju eventove nego prate akcije pa si mogu priuštiti raditi 1001 origami ždrala sa svojim anđelom!

Moja majka nikad nije niti razmišljala da ostaje doma pa da logičnim slijedom moj otac snosi sve financijske troškove u obitelji. Kad je bila nezaposlena to definitivno nije bilo zato što joj je neki krkan rekao na razgovoru da je neće zaposliti jer ima dijete. Stoga od ovakvih komentara okrećem očima jer je napad oduvijek najbolja obrana. Obrana vlastitog izbora koji se, pazi sad, ne sviđa svima, a ne idemo svi jednakim putem.

A svi mi danas imamo pravo na vlastita mišljenja. Neki su svojim radom, trudom i odabirom dobili mogućnost da se njihov glas čuje malo dalje. Da se njihov pisani rad plaća. Zato postoje oni koji pišu, oni koji čitaju i oni koji ne čitaju ono što im umu nije drago.

  "Biseri" od kojih se majkama diže kosa na glavi

Čitajući kolumnu u oko su mi upale riječi „mi karijeristice“ odmah na početku kojima se Jelena obraća ženama istomišljenicama što jasno daje do znanja tko je ciljana skupina Jeleninih kolumni i portala koji reklamira poprilično luksuzan sadržaj kojeg si ne mogu sve žene priuštiti niti su sve žene ciljana skupina.

Zašto se onda žene vole pobuniti protiv Jelene, ali ne protiv članka u kojem parfemi koštaju trećinu plaće radnice u lokalnom supermarketu? Gdje je tu borba za jednakost, gdje je tu iznošenje vlastitog mišljenja?

Takvi članci i fotografije se komentiraju s prijateljicama na kavi u nadi da će se s mužem dogovoriti oko budžeta kako bi ostalo novca za koju krpicu ili da će im partner velikodušno pokloniti in komad odjeće jer žene koje imaju djecu ne hodaju gole. Niti su cijepljene protiv konzumerizma.

Vjerujem da nam je ego koncipiran da je jednostavnije pronaći crv vlastitog nezadovoljstva, uzeti virtualni kamen i baciti ga u lice tamo nekoj kolumnistici s čijim načinom života nemamo dodirnih točaka niti želimo biti kao ona, ali bacit ćemo kamen preko tipkovnice jer muda u stvarnom životu ne bi skupile. Kamenujemo li kolumnisticu jer parfemi nemaju lice, stoga kome da se kuka!?

Komentatorice ispod Jeleninih kolumni se osjećaju prozvanima ili u svom svijetu nemaju dovoljno ispunjen dan obavezama pa imaju vremena na bacanje za prepirku i komentiranje jer očito nisu shvatile da se tekst ne odnosi na njih, jer one nisu niti su ikad željele biti „mi karijeristice“. Pretpostavljam su ti komentari djelomično jedna vrsta liječenja frustracija poput svih komentiranja i online prepirki na društvenim mrežama.

  Zakaj volim Zagreb

Jednako mislim za svoje tekstove i komentare koje sam iščitavala na blogu, u inboxu, na Facebooku – svi smo u pravu i nitko nije u pravu, ali trošenje vremena da se meni osobno nešto dokaže ili me indirektno vrijeđa je tvoj gubitak vremena jer si se doista mogao/la fokusirati na nešto pametnije za sebe ako ti se ne sviđaju moje kolumne.

O Jeleni i njenom radu pisale su se i feminističke analize o tematici privatnog zdravstva, poroda u privatnim poliklinikama. Danas, u vrijeme influencera kad se dobro zarađuje prodajući priču o privatnom porodu, feminističke analize su zakazale.

Je li to licemjerje autorica koje isto nisu ljubiteljice Jeleninog lika i djela, a skrivaju se pod pojmom “feministica”?

Doista bih voljela čitati jednu kvalitetnu feminističku analizu kojom je povučena paralela između Jeleninog elitističkog stava o privatnom zdravstvu koji je dočekan s prijezirom i mogućem marketinškom reklamiranju privatnog poroda o kojem su dva dana brujili svi domaći i regionalni mediji.

Razlika koju uviđam je što Jelena nema nagrade igre za srednju klasu na profilima svojih društvenih mreža pa je stoga mrska po defaultu. Publika i simpatije majki koje su kod kuće s djetetom se danas kupuju poklon paketima, dijeljenjem kremica, dekica i ostalih potrepština koje nisu na odmet. Simpatije se kupuju identifikacijom da je osoba majka kao i one, dok Jelena ne želi biti kao drugi na što ima potpuno pravo. Dijeljenje poklon paketa danas je posao, a majke koje su kućanice su ciljana skupina i zato, nažalost, ne vide ništa sporno u tome.

Kad bolje razmislim, nije kriva Jelena ni sistem, nego si mi žene, duboko u sebi jednostavno ne želimo priznati da smo ponekad kuje jedna prema drugoj umjesto da se fokusiramo na svoj život.

Žena ženi nije vuk.
Ako su istom čoporu.