Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice       Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.

 

Ljudi.

Svakodnevni prolaznici. Osobe koje svakodnevno gledam i ne vidim. Sanjaju li oni velike snove poput mene? Jesu li ih ikad sanjali? Jesu li ih pokušali ostvariti? Jesu li su im se ostvarili ili izjalovili na putu ili …. nisu ni pokušali? Zašto nisu? A mogli su…

Sanjam ih. Svakodnevno. Male. I velike snove. Važne i ne važne. U prolazu. Slučajno. Brzopleto. Nerealno.

Zaključila sam da ne znam što je „dom“ – mjesto ili osjećaj? Ukoliko je bilo koji od ova dva pojma, nemam definiran niti jedan. Ni mjesto. Ni osjećaj. Ni grad. Ništa što bih mogla povezati sa osjećajem ili mjestom. Možda mi je „dom“ suđen da ću jednog dana osjetiti osjećaj mjesta.

Odlazak ili ostanak? Hrabrost ili odustajanje od borbe s vjetrenjačama? Bilo kako bilo – uvijek je na pomolu borba sa vlastitom svijesti, osjećajima, samim sobom…

U ovom društvu razlikuju se dvije vrste ljudi; prva su oni koji su spakiranim koferima na izlasku iz ove društvene depresije, a drugi na silu ih pokušavaju raspakirati. Oni u sredini se dvoume.

Prošla sam sve faze. Propitkivanje. Nerealni zamah. Propitkivanje. Skoro odustajanje. Pitanje: zašto uopće započinješ? I šta ti je ovo trebalo u životu? Linija lakšeg otpora nikad nije bila moj izbor.

Započela sam, ne jer sam to željela, već osjetila. Tako mora biti. Podsvijest je radila 24/7. Gurala um u nepoznata mjesta osjećanja same sebe.

Zamišljala se negdje druge. Sretna sama sa sobom.

Zbog (ne)uspjeha da se othrva melankoličnoj svakodnevici.