@svetsong

Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati  “jednostavno” o životu. 

Živimo u nekakvom čudnom dobu. U dobu gdje sve više imamo, a sve manje jesmo. Lijepo je što sve više imamo. Divno je uživati u prednostima tehnologije, ne nositi rublje na potok kako bi se opralo. Divno je imati milijarde raznih ukrasa za blagdane, uljepšati se i odjenuti u danas sve dostupniju svečanu odjeću. U redu je, sasvim je u redu, imati dostupne milijarde recepata za kolače, velika božićna drvca u kuglicama raznih boja. U redu je i poslikati sve to te objaviti na društvenim mrežama. Začini modernog doba su veliki i izazovni pa čak i lijepi. Zahvalite se na njima i koristite ih koliko god možete. No, ne dopustite da oni koriste vas.

Ove ćete godine, kao i svake, ako imate djecu, dosta razmišljati o poklonima ispod božićnog drvca. Da, onog prelijepog, po najnovijim in standardima okićenog, na Instagramu objavljenog božićnog drvca. Zbrajat ćete kune i računati koliko i što će vaša djeca odmotati ispod tog drvca. Hoće li biti zadovoljni? Vjerujem kako hoće. Ja sam uvjerena, što god kupite svojoj djeci, svidjet će im se. Možda ni neće. Svakako, vi ćete biti pažljiv roditelj te ćete s puno ljubavi, zapakirati poklon. Bilo koji poklon, pa čak neka bude i najskuplji te najbolji na svijetu, usrećit će vaše dijete na neko vrijeme. I to je sasvim u redu. Stvari i jesu tu kako bismo ih koristili. Pa zamijenili. Pa ponovno koristili. Zamijenili. I tako čitavog života. To je suština stvari. Korištenje. No, jesu li stvari jedino što možemo pokloniti?

Stvari su nešto što možemo, a i ne moramo pokloniti. Znate li što će vašu djecu trajno usrećiti? Kakav poklon? Vi! Poklonite im sebe. Što to znači, poklonite im sebe? Pa odijevate ih, hranite, njegujete kada su bolesni, vozite u školu, na treninge. Sve to obavljate. Što ja sada tražim od vas? Tražim od vas bivanje s vašom djecom, ne obavljanje. Ne postoji više što možete nekome dati od svog prisutstva. A ako itko na ovom svijetu treba i zaslužuje vaše prisutstvo, to su vaša djeca. Ovdje se gradi odnos i ovdje se gradi stabilnost djeteta. Djeteta koje ćete jednog dana moći pustiti širokih krila da leti. Raditi nešto s djetetom ili boraviti uz njega, ne znači kako ste prisutni.

Nedavno sam u pedijatrijskoj čekaonici sat vremena promatrala djecu i roditelje. Sva su djeca sjedila na roditeljima. Fizički ne postoji prisnijeg kontakta. No, svi su roditelji kratili čekanje očima i umom uprtim u mobitele. Djeca su mirno sjedila. To se zove obavljanje. Prisutstvo nije kada ste fizički s nekim, a ustvari, tko zna gdje. Vjerojatno u unutarnjem monologu prebiranju po nečemu što se dogodilo ili nečemu što će se možda dogoditi. Najveća tragedija naših života jest činjenica kako najčešće živimo u prošlosti ili u budućnosti, dok se jedini živi život odvija upravo sada. Lišen prošlosti i oslobođen budućnosti. Biti prisutan znači imati u vidu samo sada i samo ovdje. Pogledati onoga ispred vas očima punim sadašnjosti. Jer je to jedini trenutak kojeg imate. I cijenite ga. Vašoj djeci više znači pola sata dnevno vašeg prisutstva, nego sve vaše brige oko njih. Ne dopustite si da odrastu, a da ste vrijeme s njima provodili u konstantnim bježanjima u vremenske zone prošlosti ili budućnosti. Stvari oko kojih se možete brinuti će uvijek biti. To je krug ropstva iz kojeg trebate što prije izići. I pokazati svojoj djeci kako ste sada i ovdje. Te kako su i oni sada i ovdje. Ovime ćete najbolje i izgraditi vaš odnos.

Ponekad se roditelji čude kako ih djeca kada odrastu više ne vide niti čuju, već imaju odnos „reda radi“. No, razmislite, što radite kada su djeca mala? Kada vas nešto pitaju, boje se ili vam žele nešto pokazati, koliko ste puta umorni od vlastitih briga i obaveza te ih ne vidite niti čujete? I provodite vrijeme s njima, „reda radi“, neprisutni. Odnos s djecom ne gradi se kada odrastu, on se gradi upravo kada su maleni. Dobit ćete ono što ste dali. Znam, reći ćete mi kako je život danas užurban te vas dnevni raspored rasteže do vlastitih psihofizičkih granica. Ne zaboravite pritom, kako sami krojite svoj raspored. Ne dopustite da vam ga kroji društvo. Jer društvo neće odgojiti vašu djecu u sretne i zadovoljne pojedince. No, vi možete. Pola sata dnevno definitivno možete izdvojiti kako biste sjeli sa svojim djetetom ili plesali, nebitno. Zaboravili na sve ostalo na svijetu i pogledali u njega. A što ćete staviti pod bor? Manje je važno.