Ne dozvoli da staneš

Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.

Prije nekoliko mjeseci započela sam umnu igru sama sa sobom, a zove se Definiraj čega se bojiš. Svaki dan uzmem si deset minuta i razmislim čega se bojim osim skakavaca, pa na taj popis dodam nekoliko strahova. Na početku su to bili tipično ljudski strahovi – gubitak vida, sluha i pamćenja. Vlastite smrti me nije strah jer ću ionako biti mrtva i definitivno će biti gore onima koji ostaju iza mene.

Moj strah leži u paničnom razmišljanju što ako jednog dana zaboravim tko sam, što sam radila do sada, tko su ljudi koji su činili moj život posebnim; što ako više ne budem mogla nabiti slušalice u uši i pojačati Paradise city osjećajući se ponovno kao da imam šesnaest; što ako se jednog dana ne sjećam kako sam proživljavala filmske trenutke za koje sam mislila da postoje u glavama kreativnih scenarista, što ako jednog dana moje tetovaže ostanu simbol jednog vremena!?

Sve su to pretpostavke što ako jednog dana, a ipak s vremena na vrijeme zaboravimo se zapitati čega se bojimo – danas? Čega se bojiš sad, ovu nedjelju u popodnevnim satima dok se psihički pripremaš za novi radni tjedan probavljajući nedjeljni ručak u toplini vlastitog doma? Ničega? Koga lažemo…!?

Bojiš li se sutra početi vježbati jer znaš da će biti bolno nakon deset čučnjeva? Bojiš li se krenuti pisati diplomski rad jer znaš da su fakultetski dani pri kraju? Bojiš li se dati otkaz jer te očekuje nesigurno razdoblje koje je bolnije od kroničnog nezadovoljstva trenutnog posla? Bojiš li se da će sve ispasti baš onako kako zamišljaš?

Dva mjeseca smišljala sam projekt o popularnoj kulturi i lifestyleu koji sam predstavila javnosti početkom ovog tjedna. Imam osjećaj da je ponedjeljak bio prije godinu dana, a ne prije sedam. Krucijalno pitanje koje se vrtjelo u glavi bilo je hoću li u sebi pronaći dovoljno volje da krenem ispočetka s nečim za što ne znam gdje me vodi!?

I mislim da je to pitanje nešto je zajednički nazivnik svih nas koji se bojimo uspjeha i/li čekamo pravi trenutak kako bi nešto poduzeli. Savršeni trenuci jednostavno ne postoje i to smo naučili slušajući mnoge gurue kvalitetnog življenja. Postoji trenutak u kojem preuzimamo odgovornost pa se možemo zapitati što ćemo ako sve ode k vragu i propadne?

U neprestanom razmišljanju je li strah od uspjeha pogubniji od neuspjeha borimo se s granicama koje smo sami sebi postavili umjesto da ih neprestano pomičemo. Iz tog razloga sam ponovno krenula u nepoznato, ponovno sam krenula u testiranje i pomicanje vlastitih granica. Život ionako nema generalnu probu, a svaki mentalni pokušaj je u startu osuđen na propast jer kad razmišljamo da ćemo “samo” pokušati otvaramo veliki prostor za neuspjeh i rečenicu koju ćemo si reći, a ona glasi: Znala sam da će sve otić u vražju mater!

No, nemojmo se zavaravati da si samo same sebi postavljamo granice već nam ih postavlja okolina s predumišljajem i osuđujućim pogledom “što ti to uopće treba u životu”. Da sam svaki put poslušala taj pogled koji sam osjetila na svojoj koži sad bih vjerojatno sjedila s bakom ispred televizora i gledala Nedjeljom u 2. Nema ništa loše u toj emisiji niti druženju s bakom, ali ima u gubljenju vremena, a takvo druženje je gubljenje vremena. Ne mora svaki susret sa svakom osobom biti motivirajući, inspirirajući niti produktivan, ali ne mora se sastojati niti od buljenja u jednu točku u tišini dok Stanković postavlja pitanja gostu emisije.

A kad smo kod te tišine, zatekla sam se u shopping centru na kavi. Do mene žena koja doji dijete i njen partner pored nje koji igra igrice na mobitelu. Sjedili su za stolom prije mog dolaska, ostali su sjediti dok sam odlazila. Svatko pogledom u svoj mobitel, ona povremeno u dijete. Tišina. Možda im je ovo samo jedan od loših dana u kojem sam ih uhvatila, ali sam se sama za sebe zapitala što ako je taj dan samo jedna sekvenca lošeg života ako si postavljam(o) granice – u obrazovanju, u odlukama, u odgoju djeteta, u izboru partnera!?

Je li moguće svaki drugi dan osjećati tremu radi iščekivanja što će se dogoditi sljedeći dan, pozitivna trema kad s optimizmom upisujemo novi tečaj, satove plesa…?

Loše dane ne možemo izbjeći jer nas uče onome što znači imati dobre, ali korak u odabir stagnacije umjesto progresa je centimetar po centimetar bliže lošem životu, koji kao što nema generalnu probu nema ni reprizu.

Zato prije nego sve što ode k vragu i propadne, ne dozvoli da ni ne započne.

Ako i propadne, propast će u stilu pokušaja.