Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.

 

Od brojnih vrlina i sposobnosti koje žene posjeduju, jedna od njih je briga za osobe iz njihove okoline. Osim kad ta vrlina postane mana.

Kako nešto pozitivno može postati negativno!? Jednako kao što nešto negativno u određenoj mjeri može postati pozitivno.

Umjerenu brigu volim u onim situacijama kad sjedim s frendicom na kavi i pita me kako sam, napreduju li mi planovi onako kako sam zacrtala… To je moja definicija brige.

Definicija guranja nosa gdje mu nije mjesto glasi kad se ta briga pretvori u pitanja:

 

Zašto si još uvijek sama?

 

Zašto se dopisuješ s bivšim?

 

Zašto nemaš djece? Kad planiraš?

 

Kad će vjenčanje? Zašto niste zaručeni?

 

Planirate kupiti stan? Pa kako ćete s djecom u podstanarstvu?

 

Zašto pokrećeš vlastitu firmu, pa zar to nije riskantno?

I sva ostala pitanja koja završavaju s naglaskom: Aha, ali ja se brinem – da ne ostaneš sama, da te ne povrijedi, da ne izvisiš, da ne izgubiš dobar posao…

Priznajem da me ta “briga” dugo kopkala do mjere da nisam mogla slušati pojedina pitanja koja iz brige poprimaju okus laganog sažaljenja. A to sažaljenje je zapravo znak da se tvoj život i život tvoje prijateljice ili bilo koje osobe koja se “brine” razlikuju po apsolutno svakom kriteriju življenja.

  Je li uperen objektiv sudbina slavnih ili postaje neizbježna činjenica svih ljudi?

Pokušaj objašnjavanja sebe u takvim situacijama i odgovaranje na ta ista pitanja je jednako samoubojstvu jer će se naći još deset potpitanja s kojim će se većinom pokušati potkopati tvoje ideje, ciljevi i želje. To su pitanja u začaranom krugu pokušaja da se dokaže da si u krivu. Vjerojatno neka luđakinja koja pokušava živjeti onako kako želi, a ne kako joj je odgoj ili društvo nametnulo.

Ako je osoba s one strane pitanja prava, razumjet će da se razlikujete i da možda uopće ne želiš – živjeti u Hrvatskoj, biti udana, imati djecu te sve ostalo što se ne uklapa u tvoj zamišljeni idealni život jer ga živiš po vlastitim vrijednostima.

  "Biseri" od kojih se majkama diže kosa na glavi

Zaključujem da je briga dobra kad vodi u dijalog sa sugovornikom, kad se taj dijalog može razviti u raspravu sa sviješću da svatko dođe do vlastitog zaključka, ali nikad nitko do sad nije promijenio stav kad mu netko sugerira kako da živi. Odmah da raščistimo, nikad ni neće.

Ima nešto u ljudima da vole biti u pravu za druge pa kad se dogodi što god se trebalo dogoditi, a nije rezultiralo najbolje ona omiljena rečenica nakon silne “brige” glasi: Što sam ti rekla!? s ponosim nosom u zraku i pobjedonosnim monologom koji uslijedi nekoliko trenutaka kasnije.

  Imaš li muda izaći bez grudnjaka?

Često se pitam brinu li se osobe koje postavljaju pitanja za mene, je li im stalo do našeg odnosa ili samo, na kraju dana, žele biti u pravu!?

Svi smo mi u jednako u pravu i u krivu za sebe, a žene si općenito, valjda po onoj emocionalnoj liniji, daju za pravo da brinu više nego bi trebalo.

Ne postoji čarobna formula da sve moramo biti “žene, majke, kraljice” jer ako nismo to sveto trojstvo ne vrijedimo.

Ne postoji čarobna formula doziranja brige za nama drage osobe.

Ali, postoji čarobna formula za sretan život, a ona glasi: više fokusa na vlastiti život, a malo manje na tuđi jer svi smo jednako u pravu i jednako u krivu – za sebe!