Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati  “jednostavno” o životu. 

Nakon kišnih dana, obasjao nas je sunčan dan. Onda se dogodilo sranje. Dobila sam alergijski osip i to po licu. Nakon toga se dogodilo još jedno sranje. Moja su djeca, nakon par  kišnih dana, letjela vani iz kuće. Što je sasvim normalno i sasvim prirodno. Dijete u meni je također htjelo vani, pošto se i ono zaželjelo sunca.

„Što ću sada?” Inače, obavezno stavljam puder i prekrivam taj osip kad izlazim iz kuće. Meni osobno ne smeta, tu je i prihvaćam sebe s njim. Baš kao što znam kako me ne definira u niti jednom pogledu. Stavljam ga isključivo zbog drugih ljudi. Ne da mi se odgovarati na pitanja i ne da mi se… „Čekaj, čekaj“, slijedi unutarnji monolog. „Tebi se sada trenutno ne stavlja puder na lice i veseliš se izlasku, no maltretirat ćeš i sebe i djecu jer moraš staviti puder zbog drugih ljudi.“ Ovaj glas u mojoj glavi ponekad zna biti mudar, te shvaćam kako je u pravu vezano uz ovu situaciju. Izlazim van bez pudera, s osipom kilometarskih razmjera na licu. Bez ikakve neugode vezane uz fizički izgled. Jedino me smeta jer na trenutke zbilja strahovito boli. Ulazim u lokalni dućan i suočavam se s zabuljujućim pogledom prodavačice. U redu sam s pogledima, čak su mi i razumljivi, te nemam reakciju. Na što je ona, očito ohrabrena, prerasla u očita podsmjehivanja. Tu sam ipak reagirala, mrtvo – hladnom izjavom kako podsmjehivanjem mom osipu neće riješiti svoje probleme. Iza čega čvrsto stojim. No, tema nije ruganje. Tema je nešto sasvim drugo.

  Ženski izlasci nakon 25. - mit ili stvarnost?

Nekoliko dana nakon toga, osip se povukao, izgledala sam potpuno drugačije. Ništa se u osnovnoj bazičnoj strukturi moga bića nije promijenilo. Ne kažem kako ne treba uvažavati vanjske strane svega, pa i izgleda. No, kažem kako nekad imam faze raščupane kose, stare trenerke, nemanja vremena baviti se toliko tim vanjskim stranama. Ranije ne bih ni ja izišla vani s tolikim osipom. Sada izlazim, bez ikakvog lošeg osjećaja. Nedavno sam uhvatila prijateljicu u upornom izbjagavanju odlaska bilo kamo, pa makar i pet metara do dućana, osim ako nije sređena od glave do pete. „Nema šanse da ću otići ovamo, nisam spremna. Nema šanse kako ću otići na koncert kojeg obožavam, jer je na dan kad radim poslijepodne i nemam se vremena spremiti. Imam vremena doći, no nemam se vremena spremiti.“

U svemu tome vidim propuštanje života koji se odigrava pred našim očima dok mi čekamo kad ćemo biti dovoljno dobri kako bismo ga živjeli. Ne znajući kako smo dovoljno dobri činjenicom što ga imamo. Voljela bih kada bismo bili i dovoljno mudri da razbijemo nebitne forme u korist bitnih.

Nakon “fizičkog” dana, dogodio mi se i “psihički” dan. Ne pamtim kad mi se zadnji puta dogodio toliki pad energije, no stigao je dan u kojem sam već oko četiri poslijepodne priželjkivala kad će večer i kad ću leći u krevet. Umor, jednostavan umor. Na kojeg je moj um krenuo graditi priču. „Kako ti se spava? Ne možeš tako, djeca su s tobom. Nisi dobra mama, samo čekaš kad ćeš spavati,…bla, bla, bla.“ U svađi s tim mojim umom proteklo je nekoliko sati u kojima sam se vukla po kući poput krepane kokoši. Boreći se između normalnog ljudskog umora i onog umno nametnutog moranja – što ja sada moram biti, a nisam. Zatim se dogodilo čudo i moje najmlađe dijete je zaspalo u 18.30. Što je uistinu čudo, malo manje od onoga da je to isto dijete čitavu noć spavalo bez buđenja. Malo je reći kako sam bila sretna van svake mjere. „Sada mogu ići spavati, evo, čim sat otkuca na 19:30, da se osjetim barem donekle normalnom.“ Kad sam se okrenula oko sebe i promotrila stanje svog doma, oblio me hladan znoj. Netko bi pomislio kako se ovdje upravo odvio nekakav rat svjetskih razmjera. Krenem k stolu, s namjerom kako ću sada sve srediti. Jedino što sam fizički uspjela, ne znam ni sama kako, bilo je ubaciti suđe u sudoper. Ne oprati ga, već ga ubaciti u sudoper i malaksalom rukom pobrisati stol. Zatim sam se uvukla u krevet, zahvaljujući svim mogućim i nemogućim svecima što su moja djeca u stanju mirovanja.

  Život s uperenim objektivom

Nakon zahvale, umjesto odmora, krenuo je um: „Jesi ti vidjela onaj nered? Kako možeš leći?“, „Šuti više, vidiš li kako ne mogu ustati?!“. Zatim sam učinila kobnu pogrešku. Ako ikad pomislite kako je ulazak na društvene mreže dobar način smirivanja uma, izbijte si tu ideju iz glave. „Vidi, svima je sve tip top sređeno po kući. Svi su našminkani i savršenih filtera. Piju koktele na plaži, nemaju osip. Nemaju niti jedan dan kad ih shrvaje umor i lijegaju poput kokoša. Svi su dobre volje. Vidiš li ti to, propalice jedna?“ Srećom, brzo sam se osvijestila. „Hahahahaha, uđi na svoj profil. Što bi sada netko rekao kada bi gledao tvoj profil? Pa istu stvar!“

  "Biseri" od kojih se majkama diže kosa na glavi

U čemu je poanta? Poanta je kako svi imamo dane raščupanih kosa, osipa, loše volje. Svi prolazimo kroz filtere života, koji je, mora se priznati zanimljiv upravo zbog tih filtera. Stoga, opalite pljusku svom umu, a opalite mu više pljuski ako vas zatekne u pidžama danu i uđe na društvene mreže. Nosite sebe s ljubavlju i razumijevanjem za vrijeme tip top dana i za vrijeme raščupanih dana. Nipošto ne propuštajte sunčane dane jer neki dio vas smatra kako niste još spremni ili dovoljno dobri za izlazak. Ne kradite sami sebi svoje dane, oni su jedino što vam se nikada više neće vratiti. Nemojte jednog dana žaliti za njima jer ste vjerovali kako je život na društvenim mrežama stvaran. Ili kako trebate biti savršeni da biste u njemu uživali. Svi smo mi savršeno nesavršeni. Svi. U tome i leži naša čar.