Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.

Prošli vikend nakon pet godina otišla sam na koncert Hladnog piva koji je moj život stavio u neku drugu perspektivu o čemu sam i pisala. Prisjetila sam se kako mi je život izgledao prije deset godina, kako sam razmišljala prije deset godina…

Proljeće uvijek donosi neke nove početke. Meni već osam godina. Retrospektivno sam zaključila da mi se život počeo okretati kad sam nakon naučenih lekcija jednostavno pustila druge živote i ljude da idu svojim putem, a ja svojim.

Vjerujem, koliko god nam se to u tim trenucima ne činilo tako, da najsuvislije razmišljamo o sebi i vlastitim snovima od sedme do osamnaeste godine. Tad maštamo o tome kako ćemo postati glumice, poduzetnice, majke, pjevačice, astronautkinje, profesorice fizike… Tad je doslovno sve moguće. Dok ne počnemo čitati dnevne portale, vijesti i novosti koje nam pišu o talentima koji su uspjeli, dok mi scrollamo društvenim mrežama. Dok ne počnemo slušati društvo, okolinu i onu najpogubniju skupinu za naše snove – obitelj. Ima divnih i razumnih roditelja koji odgovornost nad odabirom prepuste djeci pa ako se tijekom života opeku barem nešto o sebi i nauče.

U mojem slučaju je bilo pedesetak posto slobode, ostalih pedeset su bili “savjeti” što je za mene super karijera. Jedan od tih “super” izbora bio bi studiranje turističkog menadžmenta. Koliko god dobronamjerni nečiji savjeti bili to ne znači da su za mene i tebe dobar izbor.

Koncert Hladnog piva mi je stvarno zadao jedan reality check i šamar prema mojim uvjerenjima danas koje je indirektno oblikovala okolina. Par dana prije koncerta proživljavala sam jedno osamnaestu krizu identiteta ili danas popularno nazvanu – krizu srednjih dvadesetih kad zapnemo sa sobom.

Moj um je gledao moje tijelo s visine kako se pati, kako ga boli, kako ne razumije i kako se opire mjestu gdje bi trebalo ići. Prvo na tetoviranje jer je treća tetovaža nešto što odgađam već dvije godine. Valjda zbog podsvjesnog shvaćanja da i sama tetovaža simbolizira jednu eru koje više nema. Drugo, odgađanje slanja nekih mailova jer se možda bojim odbijanja, a možda i uspjeha.

Kad shvatimo koji nas strahovi doista koče, kad shvatimo što doista želimo i ne želimo, valjda tek tad možemo krenuti naprijed. Ali kako krenuti naprijed, ruku pod ruku s osobom kakva smo bili s petnaest, s osamnaest, s dvadeset i danas – na pragu dvadeset i pete!?

Na blogu sam prestala s pisanjem “how to” tekstova jer sam realizirala da nitko, ali baš nitko od sedam milijardi ljudi na svijetu nema pojma što radi. Jednako kao što ne znaš što radiš kad dobiješ prvog kućnog ljubimca, prvog psa, prvo dijete, kad upišeš faks pa kreneš učiti, ali zapravo nemaš pojma kako se uči, kad otvoriš firmu…

Sve dođe s vremenom, praksom, lošim odlukama i pogreškama. Tek kad skužimo da nam nešto ne odgovara spremni smo krenuti prema novim počecima, za koje jednako tako nismo baš posve sigurni da je to “to”.

Život je samo jedan niz neprestanih uspjeha koji su došli nakon niza neprestanih neuspjeha i stavljajući upravo tu misao u kontekst svakodnevice – proljeće je vrijeme za prestanak propitkivanja i početak realiziranja svega što smo stavile na čekanje.

Svijetu ne treba još jedna žena koja je odustala od vlastitih snova. 

Svijetu ne treba još jedna žena koja je odustala od vlastitih snova da će jednoga dana napisati knjigu, otvoriti vlastiti posao, upisati tečaj plesa, upisati tečaj kuhanja, redovito odlaziti na jogu, dati otkaz na poslu koji ju ne usrećuje zato – ne odustaj od sebe!