Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.

Trač je postao grijeh, kazneno djelo koje je u uporabi samo kod osoba koje nemaju pametnijeg posla i ženskog roda. Jer muškarci bi prije umrli nego se izjasnili da tračaju. Ili uopće nemaju pojma da koncept trača podrazumijeva komentiranje prijateljeve žene.

Trač je izmislilo društvo, a tretirano je kao siroče, definitivno neprihvatljivu društvenu formu informiranja.

U posljednje vrijeme gledam isključivo edukativne intervjue ljudi koji su globalno uspješni, ali nisu motivacijski govornici. Teme koje se otvaraju u takvim intervjuima najčešće su fokusirane na vlastiti razvoj, obrazovanje, guranje vlastitih granica iz komfornih zona.

Gledajući ih imam dojam da su to neka svemirska bića ispranog mozga, na pozitivan način, koje ne zanima ništa drugo osim rada.

Postavila bih pitanje, svakome od njih, tračaju li jedni druge?

Pretpostavka je da bi 99,8% njih odgovorilo negativno te da oni nemaju vremena za trošenje na takve prizemne, bezvezne i mentalno iscrpljujuće aktivnosti, ali što kad netko od njih izbaci najnoviju knjigu ili program, prokomentira li se to među odabranom ekipom ili samo u njihova četiri zida bez marketinških i digitalnih stručnjaka gdje se njihova online persona neće narušiti!?

Prekjučer sam zvala da provjerim kakvo je stanje preko Učke. Saznala sam sve što rade susjedi u krugu od nekoliko stotinjaka metara, tko je trudan, tko je rastavljen, tko je pitao za mene… Saznala sam sve osim onog što sam pitala.

Dvadeset minuta tarife otišlo je na slušanje tko, s kim, kako i zašto, sve je to neprovjereno, ali toliko uvjerljivo da sam se zapitala slušam li prepričavanje radnje najnovije sapunice koja se prikazuje na televiziji ili je to doista nečiji stvaran život?

Dvadeset minuta slušala sam fokusiranje na tuđi život koji nema veze sa mnom, ne plaća moje račune, ne pere moj prljav veš. Fokusiranje koje pojedincu omogućava odmak od vlastitih problema, vlastite monotone realnosti.

Bavljenje tuđim životima treba se proglasiti olimpijskom disciplinom jer se trenira, kupuje se posebna oprema, postoje različite discipline: tračanje na blizinu, na daljinu, tračanje na kavi, na eventima, tračanje preko društvenih mreža… Čula sam da se neke obitelji sastanu za ručkom pa umjesto pitanja kakav je dan bio, jedni drugima prepričavaju kako je kolegica s posla kuja jer ne želi promijeniti smjenu, a ionako ima kućnu pomoćnicu pa navodno ništa ne radi…

Nije lako biti u realnom vremenu biti upućen u najnovija događanja u životima ljudima u kojima ne sudjelujemo. To je posebna vještina koje se trenira s vremenom.
Nažalost, preseljenjem izgubila sam doticaj s tračevima na vlastiti račun. To ne znači da su me prestale tračati već da ni s kim ne komuniciram da bih mogla čuti kakve su mi zanimljive scenarije nesuđene scenaristice vlastitog života pripremile.

Ako me tračaju, znači postojim. Živim, dišem i radim nešto što netko drugi govori da bi mogao bolje, ali se nikad ne usudi napraviti apsolutno ništa po tom pitanju.

Poanta trača je uvjeriti da su drugi ludi, a ne ja jer je moj život savršen baš onakav kakav bi trebao biti. U životu onih koji tračaju i razmjenjuju informacije napredak je prosta riječ jer je njihov život doveden do savršenstva. Oni ne rade ništa pogrešno.

Nemojmo se lagati da ja ne tračam. Pa upravo sam vam dala do znanja kako pojedini moji sugovornici nemaju pametnijeg posla od tračanja što je trač sam po sebi.

Naravno da nisam protiv tračanja jer da nije njega sad ne bih imala inspiracije za kolumnu.

Ne kažu bez veze da je svako zlo za neko dobro.