Nema mi ništa zabavnije od prisjećanja trenutaka u životu kada sam nešto veliko i važno po prvi put spoznala.

Sad kada malo bolje razmislim, to su uglavnom neki ružni i zbunjujući momenti, ali lekcije koje tada steknemo prate nas ostatak života. Evo nekih koji mi prvi padnu na pamet…

UČITELJI U ŠKOLI NISU UVIJEK NAŠI PRIJATELJI

U petom osnovne saznala sam kako izgleda predmet Zemljopis i kako to izgleda kada ga drži učitelj seksualni manijak. Ne brinite, nije se radilo o fizičkom zlostavljanju djevojčica. I mene definitivno nitko nije zlostavljao jer tada, slično kao i sada, muškarci u meni vide muškobanjastu aždaju. Ali činjenica je da je dotični manijak držao ruke k sebi i pritom slinio za netom propupalim djevojčicama. To je bilo toliko očito i gadno, no s dvanaest godina djeca stvarno ne razmišljaju na taj način. Nije im potpuno jasno o čemu se tu radi. Postane jasno s vremenom. Da im je učitelj pedofilčina i da zaslužuje smrt mučenjem. Brojni su roditelji ukazivali na ovaj problem, no seronja je radio do mirovine. Potom se razbolio i ubrzo umro. Koja je to sreća bila, ljudi su se iskreno veselili. Želim mu da se prži na paklenom roštilju čitavu vječnost zajedno s dva pedofilna profesora iz srednje škole i onim debelim manijakom s faksa šta je kupio diplomu i studenticu u Mostaru. Those bastards!

NE POBIJEDI UVIJEK NAJBOLJI aka LIFE IS UNFAIR

Sjećam se kao da je bilo jučer, a bilo je prije točno 20 godina. Isuse, prije 20 godina?! No, dobro. Bila sam neki šesti osnovne i svakog se vikenda moja familija družila s dugogodišnjim obiteljskim prijateljima. Četvero odraslih i nas četvero djece. Zajednička večera nakon koje odrasli rješavaju svijet za kuhinjskim stolom, a mi djeca plešemo uz kazetu Tutti Fruttija u dnevnom boravku ili gledamo Supermana, Supergirl ili He-Mana. Te posebne večeri spoznaje na tv-u je bio prijenos izbora za Miss Hrvatske. Ne moram ni objašnjavati koliko smo uzbuđeni zbog toga bili, kako glasno smo komentirali sve što se događalo, a ponajviše, naravno, same natjecateljice. Predviđali smo pobjedu dvjema krasoticama. I čitavo smo se vrijeme rugali jednoj natjecateljici jer je, ruku na srce, nama neiskvarenoj i iskrenoj dječici, bila je*eno ružna u usporedbi s ostalim natjecateljicama. Govorili smo: Zamisli da ova slučajno pobijedi ahahahaha!!, i valjali se po kauču od smijeha. Kada su je na kraju večeri zaista proglasili najljepšom, na kauču je sjedilo četvero potpuno zbunjene djece razjapljenih usta kojima apsolutno nije bilo jasno kako se to dogodilo. Nije bila najljepša. Nije bila najzgodnija. Nije bila najsimpatičnija. Pa kako onda je*emu sve?! Nisam tada shvatila kako. Shvatila sam samo da žvot nije fer. Puno godina kasnije sam shvatila kako: isto onako kako je nestao mali kvartovski dućan u mom kvartu…

ŽENE SU LUDE

Kad sam već gore spomenula izbor za miss, a da ne uvrijedim sve žene, reći ću samo: manekenke su lude… Za vrijeme studiranja, našla sam se u društvu nekolicine manekenki koje su birale kupaće kostime u kojma će prošetati pistom. Među hrpom kupaćih kostima u svim dezenima i veličinama, našao se i jedan nesretni bikini veličine 36 B. Svi znamo o kakvom se kupaćem radi… O minijaturnoj krpici namijenjenoj mršavici s malim sisama. Kad je par cura skužilo da je jedna od njih izvukla kupaći 36 B nastao je kaos. Nje mi bilo jasno zašto se čupaju oko tako malog kupaćeg kada su sve trebale barem jedan do dva konfekcijska broja veći kupaći. Znači, takomisvega, one su se potukle oko njega. Vrištale, čupale se, pleskale. Kupaći je ostao kod sisate lude kuje koja ga je prva izvukla. Kada je ona prošetala pistom muškarci u publici su se doslovno raspametili. Tek kad sam je vidjela sprijeda shvatila sam da joj kupaći pokriva samo areole. Tada sam shvatila zašto su se trgale oko tog kupaćeg i spoznala sam da ću radije nabildanom bivšem zatvoreniku pljunuti na sladoled iz čista mira nego se ludoj kuji dirati u kupaći.

MUŠKARCI SU SVINJE

Ovdje ne mislim kako su muškarci zločesta bezosjećajna iskorištavačka i podcjenjivačka stoka, već kako su bez obzira na dob, obrazovanje i sredinu iz koje dolaze jednostavno animalni po svojoj prirodi. Da su muškići svinje jasno je svim djevojčicama već u prvim igrama u parku. Ali to se nekako pripisuje dječaštvu i očekuje se da muškarac to preraste. Taj se proces nikada do kraja ne odvije. Uvijek mi na pamet padne situacija iz srednje škole sa sata matematike, točnije par minuta prije početka sata. Sjedila sam u klupi, s glavom na stolu i gledala zgodne maturante u dvorištu. Odjednom sam krajičkom oka uhvatila prizor leteće zmije koja se zabija u ploču i pada na pod, a cure iz razreda kao krdo slonova izbezumljeno urlaju i doslovno gaze klupe i stolice ispred sebe. Pošto se par ljudi već ozlijedilo, dva prijatelja, odgovorna za ovu superkul ideju, krenuli su u smirivanje uzburkanih strasti objašnjavajući da je zmija već danima mrtva, da su je našli u borovoj šumi i da su je zaboravili u ruksaku. Šokirano sam gledala njihova maloumna lica preplavljena istinskom srećom i uzbuđenjem jer su pojedincima umalo zadali srčani udar. Poput malih svinjica koje pucaju od sreće dok skaču po blatu. Bez obzira u kakve će muškarce jednog dana izrasti i koliko će ozbiljne poslove voditi, svakoga od njih i dalje će moći od srca nasmijati jedan kvalitetan i gromoglasan, ali najobičniji prdac. Some things will never change…


Svaki četvrtak čitajte kolumnu Ja nisam odavde u kojoj će vam naša novinarka uz dozu humora, ali i ruganja, pisati o svojim mislima, životu, a možda i o bananama.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here