Sigurno ste se barem jednom zapitali upravlja li našim životima sudbina zapisana u zvijezdama ili smo tek napredno razvijeni organizmi koji preživljavaju i umiru pukom slučajnošću. E pa ja se to priupitam barem triput dnevno. Svaki dan. Već 30 godina. Nikako da prokužim.

I tako ja gledam jučer svoje poludlakave noge (op.a. poludlakave noge – 20 dlaka ravnomjerno raspoređenih na obje noge koje niti su za pokazivanje niti su za depilaciju voskom) i premišljam se hoću li pokušati u zadnji tren dobiti termin u kozmetičkom salonu ili ću dopustiti prokletnicama da još malo stasaju. I odlučim se totalno otkačiti i nazovem salon: „Joj, tako mi je žao, puni smo do ponedjeljka“, kaže teta depilatorica. Tada je bila srijeda. Ja uzdahnem razočarano i kažem kako nema veze. No, odjednom se upleće sudbina/slučajnost i kozmetičarka kaže: „Ma evo nisam vidjela da je jedna mušterija odustala u zadnji čas. Možete li doći večeras u 19:45?“ Ja potvrdim razdragano i kažem si u glavi kako sreća prati hrabre. Otišla sam tako odraditi tu voštanu agoniju, računajući da sam gotova za 15 minuta, da sam kući za čas, završit ću poslove i idem se vani… prošetati. No, uto dolazimo do spoznaje da je gđa depilatorica ostavila svoje ključeve u autu, a njena nas je kolegica pri završetku smjene zaključala. Iduća puna dva sata provela sam s nepoznatom ženom, (koja mi je, između ostalog, netom prije pomno analizirala i čupkala bikini zonu) čekajući da njen sin završi sa svojim poslom i dođe nas osloboditi jer ova druga, maldita stupida, živi predaleko i nema se čime vratiti. Pričale smo o svemu o čemu bi dvije babe na pazaru pričale: vrućini, tlaku, režijama, djeci, zlim susjedima i ostalim gluparijama dok su mene peckali ostaci voska na ranjenoj koži i dok sam osjećala kako me sve više obuzima tjeskoba jer su zidovi i terasa bili previsoki da skočim i pobjegnem otamo. Nakon dva sata došao je njen sin kako bi nas napokon otključao. Čekala sam strpljivo da vidim hoće li se pojaviti netko a la Bred Pit da barem oči napasem pa će svo to sranje dobiti dublji smisao i zaključit ću da se radilo o dnevnoj dozi sudbine ili će se pojaviti neki nebitni Željko i shvatit ću da je sve to bila samo bijedna slučajnost i da je život splet glupih sranja. Naravno da se pojavio nebitni Željko. I šta da ja iz toga zaključim nego da se ništa ne događa s razlogom nego eto tako, bezveze. A onda opet… možda me sudbina vezala za taj kozmetički salon na dva sata kako bi izbjegla da me satare auto na zebri. Da izbjegnem sigurnu smrt na nečijem blatobranu. Možda mi je neko nadnaravno biće spasilo život. Možda…

Ako postoji nešto poput sudbine koja usmjerava tuđe živote, zašto ne pazi na sve nego samo na neke? I to ponekad. Zašto je moja draga susjeda umrla od raka, a ovu pokvarenu nikako da vrag odnese? Zašto je moj dobri dido mrtav, a zla bakica i dalje jaše metlu? Zašto mi je psa ugrizla zmija i ubila ga pritom? Zašto mi je pajdo poginuo? Zašto postoje prepečeni teroristi, tsunami i pedofilčine? Zašto mi sestra ima velike sise, a ja nemam a ista nam je mater? Why God, whyyyy?

Nedavno mi je jedan seksi tip rekao da ne postoji nikakva sudbina, da ne postoje nikakvi razlozi, da smrt stvarno ima random odabir, da ne postoji ništa više od nas i da nema ničega nakon smrti. Da je na nama samo da pokušamo što bolje proživjeti život dok smo tu, a da se kukavice tješe bogovima, vjerom i planovima zapisanim u zvijezdama. Da takvo nešto ne postoji. Svi smo odgovorni isključivo za sebe. Ako realno sagledamo stvari, dalo bi se zaključiti da je bio u pravu, samo što se radi o jako velikom teretu za pojedinca i lakše je odgovornost podijeliti na božanstva i sazviježđa. Ali ako prevrtim film unazad i prisjetim se svih neobičnih i neobašnjivih situacija koje sam doživjela, kada sam se zapitala kolika je vjerojatnost da se takvo nešto dogodi, teško mi je vjerovati da su sve to bile samo slučajnosti. Ili nas naš prljavi um uvjerava u takvo što. Ne znam. Zabolila me glava od ove priče. Tako mi i treba kad izlazim iz svoje zone plitkosti i krenem rješavati svijet. Najbolje da odem nalakirati nokte na svojim prekrasnim depiliranim nogama.


Autor: Tanja M. Foto: Tumblr


Svaki četvrtak čitajte kolumnu Ja nisam odavde u kojoj će vam naša novinarka uz dozu humora, ali i ruganja, pisati o svojim mislima, životu, a možda i o bananama.