Znate onaj osjećaj kada shvatite da ste namagarčeni? Da se netko pretvarao da vam želi dobro, a zapravo je radio samo za vlastite interese i boli ga briga za vas? E tako se ja trenutno osjećam. Bijesna, uh što sam bijesna. Tako sam bijesna. Mogla bi ispleskati nekoga…

Nekoć sam davno pisala o fenomenu upisa djece u dječje vrtiće. Kod nas naravno. Nije tako u Norveškoj valjda. Ovdje moraš poznavati čovjeka iz podzemlja koji operira na vrtićkoj razini i koji će ti preko veze ubaciti dijete na listu za upis. Jasno mi je da sad već izlizana parola mito i korupcija i dalje na snazi. Ali da seže toliko duboko da je zagađena i najosjetljivija skupina – nevina dječica… e tome se nisam nadala. To je toliko monstruozno da bi takvu praksu mogla usporediti s fizičkim napadom grdosije na ženu. Koja je invalid. I slijepa je. I gluha. Eto toliko monstruozno.

O čemu sam zapravo htjela pisati. Znači, nije dosta to što moraš prodati dušu vragu kako bi uopće upisao dijete u vrtić, nego i nakon toga mafija ne posustaje. Što se dogodilo? Pa evo ovako: nakon višemjesečnog naganjanja i odbijenih žalbi, prijetnji i molbi, upućenih državnim vrtićima, sinek mi je krenuo u privatni vrtić. Pri prijavi za privatni vrtić, djelatnici su me uvjerili kako je za mog sina idealno da počne s mješovitom grupom koju simbolično nazivaju jasličkom skupinom. Ja sam se odmah usprotivila i rekla da je njemu mjesto u vrtićkoj skupini i da ne vidim razlog da bude s djecom duplo mlađom od sebe. Odmah su navalili na mene da ima samo par mlađe djece i da su svi ostali njegove dobi. To čak i nije bila laž, samo su zaboravili napomenuti da ti njegovi vršnjaci, iako upisani u 10-satni program, u vrtiću borave nekoliko sati dnevno, a ponekad i ne dođu. Hm, pitate se zašto? Sa zadovoljstvom ću vam objasniti.

Naime, prilikom upisa, nenamjerno sam načula razgovor dva bračna para s djelatnicama vrtića i iz priče se dalo shvatiti (čitaj: čuti) kako radi samo muž, a žena je nezaposlena. Stoga, mama malo dovede dijete u vrtić, oko 10 ujutro, ode na kavu i na frizuru pa ga skupi oko 14h. E sad mene zanima, kako je moguće da u vrtiću veličine 2 metra kvadratna postoji barem dvoje djece koja su dobila mjesto u vrtiću iako nemaju oba zaposlena roditelja. Istovremeno, polovina hrvatske populacije parova s djecom daju svoju mjesečnu plaću tetama čuvalicama jer nisu uspjeli dobiti vrtić, ni državni ni privatni, iako ispunjavaju sve uvjete. Jedino ne poznaju barbu iz podzemlja. Znači, ja bih zapravo trebala biti sretna jer nisam dio te populacije. Ali imamo drugi problem. Dijete mi je prisilno upisano u jaslički program. Što znači da je jedan trogodišnjak koji sam jede i pije, piški i kaki, pjeva pjesme od početka do kraja i ima vokabular engleskog duplo veći od naše cjelokupne vlade (tehničke, bivše i ove na konzultacijama što uporno pada ispit) u svom vrtiću okružen jednogodišnjacima koji imaju dude u ustima, tek su prohodali i ništa ne govore. Osim gu gu a ga ga. Nešto ala reklama za Bake Rolls.

  Glavu ionako imamo samo da preživimo, srce imamo da živimo

Svaka čast maloj djeci, ali moje je dijete sve to već prošlo. I mi s njim. I ne da nam se ponovno. Jer je to vraćanje unazad, umjesto da dijete ide prema naprijed, da uči nešto novo, da mu uzor budu vršnjaci ili starija djeca. Ovo nikako ne može biti dobro za njega, točnije za njegov psihički razvoj. Ta djeca samo plaču, sline, još se ne znaju igrati zapravo. Zamislite kako je mom sineku okruženom svom tom tugom jer, budimo realni, jaslice su tužne. To će vam reći svatko tko je to svojim očima vidio. Može biti najljepši prostor na svijetu i najdivnije tete, ali jaslice su slika male djece, izgubljene, uplašene koja samo čekaju da se mama pojavi na vratima i uzme ih.

U vrtićkoj skupini, s druge strane, većinu vremena vlada kreativni kaos, vika, dreka, bacanje, padanje, trčanje ili jednom riječju – zabava. Ja želim da se moj sin zabavlja i igra sa svojim vršnjacima, a ne da ga nalazim depresivnog kada dođem po njega jer je čitav dan slušao dječji plač  i vrisku. To je traumatično za trogodišnjake. Jer oni više nisu tako mali, jako puno razumiju i ovakvo ih okruženje istinski straši.

  Više nego u motivaciju, vjerujem u disciplinu

Danima mi se već po glavi mota misao da nešto ne valja s trenutnom situacijom moga sina u njegovom vrtiću, ali trebalo mi je malo vremena da spoznam da su me zaje*ali. I to dobro. Razlog zbog kojega mi pri prijavi nisu dozvolili da mi dijete ide u vrtićku grupu je taj što puni tri godine tek krajem devetog mjeseca, pa na početku devetog mjeseca, kada vrtićka godine započinje, spada u mlađu skupinu. To bi nam i progledali kroz prste, ali pri prijavi, koja se odvijala 5 mjeseci prije polaska u vrtić, moje se dijete još nije bilo stopostotno riješilo pelena. A u vrtić se ne može s pelenama. Uzalud sam im govorila da će kroz pet mjeseci zasigurno biti bez pelena jer smo već bili na dobrom putom da to privedemo kraju.  Ali nije ih bilo briga. Ostavio se pelena točno dva tjedna kasnije. I sad smo u situaciji gdje meni postaje jasno da su mi dijete ubacili u jaslice samo zato što je tamo bilo više mjesta, a vrtić je pretrpan. Još da neka teta mora, ne daj bože, vrtićkom djetetu neplanirano presvući gaće… ne daj bože, to bi bio horor čisti….

Ono što me najviše raspizdilo je to što su mi jedno 80 puta ponovili da sve što rade, rade isključivo za dobrobit djeteta. To bi se trebalo podrazumijevati. Pričamo o jednoj odgojno-obrazovnoj ustanovi. Čemu to naglašavati? Osim ako u praksi ne radite upravo suprotno i za vas su djeca samo broj i mjesečni iznos na uplatnici. Jer je tako. Bez sumnje. Ne samo vrtići. Nego kompletno društvo.  Shvatila sam da mi je dijete dio ustanove koja ga je, odmah za početak, potpuno pogrešno procijenila. Iako psihologinja trči naokolo među roditeljima i priča s njima s toliko razumijevanja kao da im upravo saopćava da im je dida imao moždani. Priča s njima kao da su spori u glavi. No tko radi taj i griješi, pa početnu grešku mogu oprostiti jer sam jako velikodušna, ali pomisao da nakon skoro mjesec dana nitko od tog stručnog osoblja nije primijetio zbunjenog dječaka koji strši iz svoje skupine, i likom i djelom, i pomislio da mu je mjesto možda s malo većom djecom. Ili da je primijetio, ali prešutio?! E tu vam gadost, gospodo draga, neću zaboraviti. Neće nikadaaa…

Znam da nikoga zapravo ne zanima moja dosadna priča o vrtiću i djeci, ali ovo je poziv na buđenje. Ljudi koji nemaju djecu trenutno ovo ne mogu shvatiti, ali moraju imati na umu da ih to isto čeka i da je jako bolno. Oni koji imaju djecu znaju o čemu pričam jer su sve to i sami već prošli. Stvar je u tome da trulež počinje već u vrtićima, a nastavlja se u školi, pa na fakultetu, a vrhunac dostiže na radnom mjestu i u odraslom svakodnevnom životu. To ne mora biti tako. I ne moramo svi dobiti svoje mjesto pod suncem, ali ja mislim da bi bilo kul kad bi znali da su oni što su ga dobili, stvarno i zaslužili. Baš kao i mi. Jer nema gore stvari nego kad te netko drži za budalu. A to se može samo ako im dozvolimo. Zašto im dozvoljavamo? Ja sutra idem u rat. Bit će kako treba ili neće biti nikako. Ajmo ih rušit’… sve.

  Svatko treba nekoga

Foto: Pixabay


Svaki četvrtak čitajte kolumnu Ja nisam odavde u kojoj će vam naša novinarka uz dozu humora, ali i ruganja, pisati o svojim mislima, životu, a možda i o bananama.