Ova kolumna će nastati, iako sam razmišljala o tome s obzirom na to što je prouzrokovalo kretanje u smjeru ove tematike. Negativne komentare na svoj rad smatram dobrodošlima, hejtere srdačno pozdravljam jer sam itekako svjesna kako je nekome tipkovnica samo ispušni ventil koji služi umjesto vreće za boksanje, a drago mi je ako poslužim da nekome na bilo koji način uljepšam život.

Šalu na stranu, uhvatimo se ozbiljnog posla. Prošla kolumna govorila je o tome kako je uredna trudnoća blaženo stanje, te kako su negativne stvari vezane uz urednu trudnoću sitni, mali izazovi. Čitanje komentara poput onih kako je uredna trudnoća deveti krug pakla u meni je izazvalo osjećaj kao da se rugamo Bogu u bradu. Zašto? Voljela bih da vam ukratko objasni žena koja je proživjela trudnoće kakve vi koji imate uredne, niste.

“Nitko sretniji od mene kada je, sad već prije neki broj godina, test prvi put u životu pokazao plus. Željeno, izmoljeno, jedva čekano. Uživala sam apsolutno u svemu, intenzivnim mučninama, povraćanjima i osjećaju da u meni raste novi, mali čovjek i bit će samo moj. Maštala o djevojčici. Presretno prošla prvo tromjesečje, odabrala ime, htjela kupiti dječja kolica. Rutinski pregled i doktor koji se počeo znojiti, zamuckivati i suosjećajno me uhvatio za ruku, uz riječi koje nikad neću zaboraviti: ‘Nažalost, ne mogu dopplerom pronaći otkucaje srca vašeg djeteta, idite odmah u bolnicu na daljnje postupanje’, promijenili su mi život.

Bila je djevojčica, bila je moja, ostala sam bez nje i cijelog svog života u samo jednom trenu.

Iduću godinu dana bila sam mrtva, a živjela. Taj osjećaj ne želim ljudskom biću.

Druga je trudnoća počela identično, ali identično i završila. Nisam ju stigla oplakati, jer sam još plakala zbog prvog djeteta. Nakon još godinu dana, dobila sam konačnu dijagnozu i liječnika koji je spasio život sinu kojeg sam rodila živog i zdravog, te spašava drugog sina, koji mi je sada u trbuhu. Moji su mi dečki donijeli najekstremnije mučnine i povraćanja, koje sam mazohistički prigrlila i nisam ih se htjela odreći, jer su bile znak porasta hormona i razvoja djeteta. Donijeli su mi i stravične strahove, proglašavala sam obojicu mrtvima ni iz čega, odlazila na desetke hitnih pregleda, dobivala iznenadna krvarenja, ali dizao me spomenuti čovjek s velikim Č, moj liječnik.
S točno pogođenom terapijom, prvi je sin ugledao svjetlo dana živ i zdrav, a rodila sam ga planiranom indukcijom u sigurnom periodu prije termina. Tog su dana svirale nevidljive harfe i orgulje, a ja postala majkom živog djeteta. Zahvaljujem Bogu što mi je uslišao skrivenu molitvu i nekoliko mjeseci nakon poroda poslao još jednog dječaka u trbuh. Čekamo njegov porod sretni i s nadom.
Radujemo se svakome sutra, prioriteti su se promijenili iz temelja. Sreću koju osjećam kad pogledam u nebo, a potom me zagrle ručice mog jednogodišnjaka, te istodobno osjetim kretnje u trbuhu, ne mogu opisati Mogu samo reći, sve je sa smislom. Svaki je dan nevjerojatan blagoslov, dok ti kuca srce, živi čovječe i sretan budi.”

Ovo je samo jedan od primjera u kojem se rugamo Bogu u lice. Ima ih mali milijun. Umjesto što smo zahvalni na poslu, jadikujemo po čitave dane kako smo umorni. A netko nema posao. Ne zadovoljava nas hrana koju jedemo, a netko je gladan. Nikada nismo zastali i osvijestili koliko smo sretni samo zbog činjenice što smo zdravi. Dapače, bolesni ljudi su iznimno sretniji od nas. Okrećemo leđa partneru, prijatelju, pa i samima sebi zbog sitnih mana. Zašto? Jer ne vidimo vrline. Mi ne nalazimo više dobre strane nigdje, pa ni u samima sebi. Jer ih gledamo zdravo za gotovo. I što je rezultat toga? Imamo sve pogodnosti modernog doba, tehnički živimo bolje nego ikad ranije, a nikada nismo bili nezadovoljniji. Jer nam oči gledaju samo ono što nemamo, a ono što imamo, a toga uvijek ima iznimno više, nitko niti ne primjećuje. Kao da bismo svi željeli živjeti život bez ikakve poteškoće.

Zamislite sada taj scenarij, čitavog života samo savršenstvo oko vas. Oko ničega se ne trebate pomučiti. Ama baš oko ničega. Što bi se dogodilo? Pa, bili biste nesretni, tupi. Bili biste roboti. Sve pouke možete povući iz najjednostavnijih primjera oko sebe. Kada ne bi bilo noći, nitko ne bi ni vidio razliku između, samim time ni cijenio dan. Kada ne bi bilo tuge, ne bismo znali što je sreća, kada ne bi bilo povraćanja u trudnoći, nikada ne bismo vidjeli osmijeh svog djeteta. Pokušajte svaki dan izdvojiti neko vrijeme da zahvalite na stvarima koje ste navikli uzimati zdravo za gotovo. Postoji velika šansa kako će vam se, nakon kratkog vremena, život promijeniti iz temelja. Da ne govorim o tome koliko ćete biti sretniji. Učinite to zbog sebe. Mi smo ovdje kako bismo mijenjajući sebe, mijenjali svijet. Nabolje. Ne kažu bezveze svi vrsni psiholozi kako najsretnije ljude nisu našli među najbogatijima ili onima s najmanje problema. Već među onima koji su, bez obzira na to što je u ljudskoj prirodi uvijek težiti prema boljem, u svakom trenu zadovoljni onim gdje jesu. Kao i onima koji gledaju na čašu kao polupunu.

To su možda ljudi s najviše problema, ali ih oni ne smatraju problemima, već izazovima. I samim time ih rješavaju. Jer znaju kako su usputni problemi dio svakog ljudskog puta. I kako je život unatoč njima, a možda baš i zbog njih jedno veliko čudo. Život je predivan. Da, i vaš! Otvorite oči i vidite to, napokon. Hvala vam što ćete me poslušati!


Autor: Ivka Knežević Foto: Pixabay


Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica otvorena srca i bez zadrške pisati  “jednostavno” o životu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here