Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Sjedim pored svoje mame, nakon dugo vremena. Ona tek sada prihvaća činjenicu kako ja nikada neću biti sasvim „ukalupljena“. Ja to samo mogu odglumiti. Dapače, počinje ne samo prihvaćati, nego i voljeti mene takvu. Takva sam, pa „čitam ispod površine“, skidam maske, osjećam osjećaje zapakirane u lažne pakete, osjećam manipulaciju, osjećam emocije.
Empate, osobe potrebne ovom svijetu. S ogromnom manom, autodestrukcije. Empata će, ako dođe do ne znam čega, prije uništiti sebe, nego drugoga. Što je za empatu, najveća i najteža lekcija koju mora primijeniti. Izvaditi povremeno „bodlje“ kako bi preživjela. Povući često granicu te shvatiti, „ovo nije moje“. „Osjećam dubinski tvoju bol, ali to nije moja bol.“ Empate će imati razumijevanja prema svakome, najteže prema samome sebi. Što je ubitačna kombinacija. Ponekad se užasno teško nositi s tolikom količinom osjećaja. Empate osjete preintenzivno. Zato empate instinktivno imaju užasnu fobiju prema laganju, jer istinu će, kakva god bila, uvijek nastojati razumjeti i opravdati, ali laž, to im ide teže kroz probavni sustav. Pogotovo jer često osjećaju i laži koje drugi čovjek sam sebi ne želi priznati. Žele pomoći, ali s godinama postaju svjesne kako se ne može ni pomoći nekome tko to sam ne želi. Ojećaju svoje, osjećaju „tuđe“. Što je nadnaravan osjećaj ako se radi o osjećaju ljubavi, radosti i veselja. Ne baš tako ugodan, dok osjećaju tuđu bol.
Mama me počinje voljeti, takvu „drugačiju“ mene. Jer je vidjela kako bi me mogla „izgubiti“, ako si ne dopustim biti to što jesam. Zašto ovo pišem? Jer sam dobila „drugačije“ dijete. Dijete s poteškoćama u razvoju. Moramo to nekako nazvati. Meni je ona dijete koje tehnički zapinje u prilagodbi svijetu, međutim, srčano te duševno nas gazi stoljećima unaprijed. Sposobna je pružiti ljubav svakome, ona ne preispituje nikakve vanjske činjenice o čovjeku, nema osjećaj samoobrane pošto, poput majke, u ranijoj dobi, polazi od pretpostavke: „Svi imaju srce poput mene.“ Nemaju, tj, imaju, samo su ga skrili od samih sebe, jer se tako čini lakše. S vremenom sam se naučila lekcijama. Bivam to što jesam, nema mi smisla biti nešto drugo, jednostavno ne zvuči prirodno. Putem sve više odbacujem ono što nije moje. Rado pomognem, kad mogu. Izbacila sam iz čitave sebe očekivanja. Ne treba mi ništa zauzvrat. Učim se čuvati i sebe, jer nisam stvorena bezveze. Nitko od nas nije stvoren bezveze.
Zašto ovo pišem? Jer sam pokušavala zanijekati ono što me čini drugačijom. Pa sam dobila svoju lekciju. Dobila sam dijete koje je još milijarde puta drugačije da naučim lekciju na kojoj sam, očito zapela. Stiže nam sve više takve djece u svijet. Mislite li kako mi je jednostavno? Mislite kako ne čujem izjave kako je moje dijete „bolesno“, „ludo“? Čujem. Boli li me? Više ne. Pred koju godinu me ubijalo. Kad jednog empatu prestane boljeti, to je dobar znak. Sada znam, nije važno što govori, već tko govori. Govore oni koji ne prihvaćaju ni sami sebe. Puštam, to su njihove lekcije. Pišem jer me srce boli kad čujem kako je dijete s Down sindromom provelo devet godina zatočeno u kući, dok mu je zanijekano postojanje. Jer „nije normalno“, jer je „sramota“. Onda me nekidan netko pohvalio kako sam sjajna, jer moje dijete ide svuda sa mnom, od rođenja. Ne, ja nisam sjajna, samo sam, „normalna“. Pa stvorena je u ovaj svijet, njena vrijednost po mojim mjerilima, teži više no naša ustaljena „normalna“. Pošto iz nje lakše izlazi ljubav, nego iz nas „prilagođenih“. Što ako ja, sve vas koji ovakvu djecu nazivate tako kako nazivate, smatram „ludima“? Opet, tko sam ja da to učinim? Tko sam ja da procjenjujem vaše postojanje, dok nas je ista Ruka stvorila? Tko sam ja da to učinim?
Zašto smo si dali pravo da se igramo Boga pa nam smeta sve što nije jednako nama? Dok pritom niti sebi ne damo pravo biti ono što jesmo, već se lažemo kako smo ono što netko želi neka budemo. Postoje li na svijetu dvije iste osobe? Ne postoje! Niti jednojajčani blizanci, a ne možeš majci, sličnije, nisu isti! Dakle, svi smo stvoreni, svi ama baš svi smo stvoreni. Tko nas je stvarao? Zašto ne prihvaćamo činjenicu kako smo svi različiti, upravo u tome jest ljepota, a i izazov života. Svatko od nas je posebna, unikatna slika Boga. Zamisli, a nama se učinilo jednostavnije zanijekati Njegovu volju, pa se pokušati tvornički programirati te uvjeriti kako smo jednake lutke. Ako postoji neka koja imalo iskače, ajme ti ga majci. Nego, jeste li sretni dok se lažete i skrivate sami od sebe, poput jednakih lutki u trgovačkom centru? Poričući sami sebe, jedino što ste došli živjeti? Jeste li sretni?
Kako se osjeća biti maslinom među sto trešanja? Postaje li maslina trešnjom zbog toga jer se ne osjeća uvijek sasvim ugodno? Ne postaje, ona prirodno izrasta u maslinu. Može li pokušati prihvaćati svijet u kojem su vrijedne i masline i trešnje? Kako bi izgledala maslina koja se trudi postati trešnjom? Ne samo što bi izgledala smiješno, već bi i potratila čitavu svrhu vlastitog postojanja. Meni se čini prevelikom cijenom. Zašto nam stiže sve više različitosti u svijet? Je li ovo možda lekcija? Tko stvara različitosti? Tko smo mi da poričemo vrijednost ili svrhu ičega stvorenog? Tko će te ikada iskreno voljeti, ako nisi sposoban prihvatiti i voljeti samoga sebe, upravo takvog kakav jesi. Ne onoga tko glumiš kako jesi, kako bi se „prilagodio“, već onoga što si skrio od sebe. Ako imaš dijete, tko će ga naučiti da se voli, tko će ga naučiti kako je predivno i voljeno i stvoreno upravo takvo kakvo jest? Tko, ako nećeš ti koji si ga dobio? Zašto je toliko teško živjeti i pustiti, ako već ne možeš voljeti, drugoga neka živi. Bez traženja neka drugi bude ja.
