*šalje fotografiju*
To ti je bio moj petak
18:20
Pravi. El Clásico.
19:04
Znaš moje slabe točke…
19:06
Tvoje slabe točke ukazuju na dobru zabavu.
Gledam razbijeni ekran uređaja za koji se tješim da mi služi samo za posao, i da nije produžetak uma, razmišljam gdje su i jesu li se pohranile sve one riječi koje sam natipkala u bilješke i ima li moj život smisla ako nemam dokumentirane misli da ih tu i tamo pogledam!? Da uđem u neku umjetno stvorenu realnost koja je iščezla u trenutku… Da preko slova osjetim prošlu verziju sebe.
Tri dana promatrala sam mobitel kako polako, ali sigurno umire panično tražeći neki zamjenski. No, problem nikad nije bio u odvajanju od uređaja nego u odvajanju od podataka. Racionalni um je već spremio vreću digitalnog smeća za potpuno brisanje, dok se iracionalni borio s emocijama stvorenima prema nekom drugom životu u međuprostoru mreže. Kome god sam rekla da postoji komad identiteta koji ipak želim pohraniti na sigurno mjesto blijedo me pogledao – šta ću s tim riječima, rečenicama…? Pokušavala sam (se) objasniti da je to zapis vremena, tok misli, zabilježen trenutak, narativ, jezik odnosa, početak kolumne.
_______________________
Znala sam da je gotovo kad su nam se virtualni dijalozi pretvorili u razmjenu suhoparnih informacija kakvo je stanje u prometu, šta ćemo jesti, ima li mlijeka i da kupiš ono bez laktoze, možda zakasnim doma jer sam naručila još jedno piće pa se ne javljam idućih sat vremena, i znam da nije pametno da jedemo dostavu treći dan za redom, ali jebiga… U međuvremenu mi se isključi mobitel. Hrana se ohladila. Dolazim ujutro. Gledaš me i bez riječi napuštaš prostoriju. Govoriš mi da je život sa mnom nekad pretežak i da živim u oblacima. Za mene je dan samo još jedna epizoda koju kreiram prema svom raspoloženju. Ja tebe kočim. Ti mene gušiš. Odustao si. Postalo mi je dosadno.
Rasplet se nadzirao kad nam se više nije dalo razmišljati, o životu. O ičemu što je dalje od sutra. Ručka. Vikenda. Kamoli o interpunkcijskim znakovima koji su iz poruka iščezli jer si možda nismo imali više ništa za reći. Ako je doista teško ostati pismen kako očekujem da itko zadovolji moje narativne potrebe? Srećom imam maštu i vlastite prste.
Priključivši mobitel na punjač vidim poruku. Kontempliram trebam li odgovoriti na nešto za što znam da ionako ne vodi nigdje jer sam to odlučila čim sam ga ugledala.
Pokušavao je biti duhovit dok se meni samo pio džin u miru. Pitao me čime se bavim, odgovaram. Zanimljivo mu je. Otvara Instagram da se uvjeri, da ne zaboravi sutra poslati neku glupost kao početak konverzacije. Gleda mene. Gleda u fotografije mog konstruiranog identiteta. Gledam kroz njega jer, kako kaže Zembo, ti u meni vidiš Hollywood, i misli da ima sreće ovaj put.
Otvaram poruku. Šalje nekog oldtajmera s naglaskom kako su mu ovi baš vrh. Ignoriram. Nakon dva dana stiže odgovor na story da rasturam s pjesama. Pita zašto ga nisam zapratila. Ignoriram. Natipkava da sam gro bolja uživo nego kaj ostavljam dojam na ig. Kolutam očima.
Oni su tipkali kako bi me jebali, samo sam rijetkima pisala što osjećam.
_______________________
Nisu razumjeli tanku granicu između ljepote i opasnosti naših digitalnih tragova, i da možda ipak volimo samo u znakovima. Kako se mobitel gasio tako sam svaki dan pogledavala prema knjizi na polici koja je secirala svaki fragment ljubavnog diskursa. Gdje ću se pronaći ako preko slova neću više moći napipati početak i osjećaj misterioznosti? Problem nikad nije bio u odvajanju od uređaja nego u odvajanju od podataka. Vlastitog uma.
Što ako sutra izgubim pamćenje – tko će me podsjetiti na to tko sam? I koju će mi priču ispričati? Koliko različitih verzija mogu čuti i koju bih trebala odabrati kao svoju!? Što ako lažu fotografije, i ja se doista drukčije tih slika sjećam?
Kako ću znati tko si ti? I što smo mi?
Govoriš mi da je život sa mnom nekad pretežak i da živim u oblacima.
Priznajem da si u pravu.
Do kraja pisanja kolumne, autorica nije požalila za nijednom porukom poslanom u alkoholiziranom ili bilo kojem drugom polusvjesnom stanju.