Kada pričamo o smrti, uvijek “najveću” tugu vežemo za smrt članova obitelj, bilo da je riječ o bakama i djedovima, roditeljima, braći i sestrama ili djeci, taj gubitak ostavlja veliki trag na svima nama. Ali što je sa smrti najboljih prijatelja? Njih se na prvu čini najlakše, ma koliko god to čudno zvuči, “zamijeniti”, a ipak iza njihovog odlaska ostaje velika praznima u duši. Ponekad su prijatelji naša obitelj, naša osoba i sigurno utočište od svih problema svakodnevice i u njima nalazimo osjećaj doma, mira i pripadnosti. Što kada oni, najčešće iznenadno, odu iz naših života? Kako nastaviti dalje i je li u redu nikada ne pronaći nekoga novog prijatelja na takvoj razini? Je li pak moguće popuniti tu prazninu? Reka bih da je to veoma osobno, ali ni jedna od ovih opcija nije prava ili pogrešna, barem poučena vlastitim iskustvom…
Svatko tuguje na svoj način
Prvi susret sa smrti prijateljice imala sam još u osnovnoj školi. Bila je to djevojčica s kojom sam se družila jer su nam roditelji bili prijatelji. Sjećam se da sam na nju padala dok sam učila voziti bicikl, da sam na nju prvi put bila ljubomorna jer ima crvene cipele koje meni mama nije htjela kupiti. Isto tako se sjećam i da sam bila šokirana kada mi je tata rekao da je preminula od karcinoma. U toj dobi, nisam se još susrela sa smrti kao takvom, na ljude za koje sam znala da su preminuli nisam imala jaka sjećanja jer sam bila mala, i nije mi bilo najjasnije kako nje sada više nema. Znala sam u teoriji, ali ne i praksi. To je bio i prvi pogreb na koji sam otišla, sjećam se kako su njezini roditelji samo stajali u tišini pored lijesa dok je brojna rodbina jecala veoma glasno što me čak malo i prepalo, ali sam tada shvatila da svatko tuguje na svoj način. Neki glasno, drugi u tišini, ali ni jedno ne umanjuje tugu. Ja sam tu večer provela pokrivena ispod deke, ridajući i razmišljajući o smrti. Tada sam prvi puta napisala tekst, a u to vrijeme sam još uvijek išla na vjeronauk i sjećam se da je zadnja rečenica koju sam napisala bila: “Bože, zar će svi ljudi koje ja poznajem umrijeti?”. Iako je bio prvu, nije bio posljednji put da sam se to pitala.
S obzirom na to da sam bila poprilično mlada kada je ona preminula, moj život je polako krenuo dalje i sklopila sam nova prijateljstva, ali taj strah od gubitka sam uvijek negdje nosila sa sobom. I onda je isti, ponovno postao stvarnost. Prije otprilike dva mjeseca, sanjala sam svog najboljeg prijatelja. Jeli smo palačinke i pili kavu s toplim mlijekom, dok smo čekali da konačno prođe i taj veliki odmor i da za dva sata imamo svu slobodu svijeta i vikend puno uspomena. Ponovno će mi reći mogla si dužu haljinu obući, ja njemu da ne puši jer će mi kosa smrdjeti po dimu prije nego što sam i ušla u klub. U nekoj podsvijesti sam znala da je to san, ali nisam ga htjela pustiti, htjela sam da traje satima, ali suzama natopljena jastučnica me probudila. U prvih nekoliko trenutaka sam zaboravila što sam sanjala, pogledala sam na mobitel i shvatila koji je datum. 29. rođendan mog najboljeg prijatelja. Nekada najboljeg prijatelja. Jer je mrtav. Samo godinu dana dijelilo nas je od njegovog 30. rođendana, onoga za koji smo se uvijek zezali da ćemo se oženiti ako ne nađemo nikoga drugog, onoga koji nas je dijelio od 6 mjeseci života u New Yorku, a 6 u Dalmaciji. Nekoga s kim sam bila sigurna u svakom trenutku, s kim sam se mogla smijati i dječački flertati, a u isto vrijeme i pričati o ozbiljnim stvarima. Odjednom sam shvatila da me od života iz snova ipak dijelilo 12 godina i jedan dan u kojem je dio mene nestao i na nesvjesnoj razini se prestao vezati za muške prijatelje?
Moj prijatelj je preminuo na jako čudan način, neočekivano, spašavajući život osobi koju je volio. Herojski, za romane i knjige. A nama, tada jedva punoljetnoj ekipi iz razreda, ostavio je veliku prazninu u životima. Jer kada se pripremaš za fakultet, ne očekuješ da će osoba s kojim si trebala seliti u drugi grad, s kojom si trebala izlaziti do jutra bez straha koliko ćeš popiti i hoće li te roditelji shvatiti, osoba koju si jedinu trebala moći prepoznati u gužvi i u trenu se osjećati kao doma, samo nestati. Iščeznuti. Prestati postojati. Neće je više biti. Ni poruka. Ni poziva. Ni druženja. Neće biti zagrljaja nakon prekida veza od dva mjeseca, učenja do jutra i kašnjenja na nastavu poslije izlaska. Svi oni bezbrižni trenutci, sve one stvari koje mladost čine lijepom su samo nestale i ponekad se čine kao da su i one bile dio sna, stvarnosti koju sam si sama umislila. Ponekad, kao da to nije bio dio mog života.
Tuga je neobjašnjiv pojam
Na tom sprovodu sam plakala, toliko jako sam plakala da mi je pozlilo, završila sam na hitnoj, a na putu prema kući se nisam mogla prestati smijati. I smijala sam se satima, toliko jako da su me obrazi idućih nekoliko dana boljeli od količine smijanja. Čudno, zar ne? Ipak, poslije sam shvatila da je tuga neobjašnjiv pojam. Svi je izražavamo na drugačije načine. Nekome pomaže plače, nekome šutnja, a meni je u tom trenutku histeričan smijeh i bijeg snove. Ili sam spavala, ili sam se smijala. Tako sam živjela neko vrijeme, a onda sam počela neprestano izlaziti. I sjedila bih pred vratima od ulaza puštajući njegovu omiljenu pjesmu u nadi da ako ne odem na spavanje ipak će se pojaviti i pomoći mi otključati ulaz kao milijun puta do tada. Preselila sam se i u taj grad u kojem smo skupa trebali studirati, naučila sam praviti palačinke i u svakom odrazu zgrade vidjela njega, a u gužvi na ulici osjetila miris njegovog parfema kada mi je bilo svega previše. Ipak, jedno nisam nikada, čula njegovo ime. To posebno ime, koje nitko drugi nema, koje čuvam još uvijek u favoritima na mobitelu i kojem šaljem poruke kad mi je teško, ali odgovora nema.
Gotovo 11 godina poslije, meni je malo lakše, ali nisam zaboravila, nisam odbolovala i još ga vidim u malenim znakovima na putu. Otišla sam u naš New York i sjedila na mjestu u avionu s njegovim inicijalom i datumom rođenja, slučajnost zar ne? Probala sam svašta o čemu smo pričali, uspjela ostvariti mnogo snove koje smo dijelili, a kada mi je teško sjetim se da bi mi rekao “ako ti ne možeš, tko može?”. I ponekad pomislim da je umro samo fizički, a da je mu je duša u svakom mom pokretu korak iza mene.
Tema gubitka prijatelja nije tema koja se često spominje u javnosti, nije ona o kojoj se puno priča, ali ne znači da gubitak prijatelja manje boli od drugih. Kada izgubimo prijatelja, često izgubimo i veliki dio sebe. Kako odrastamo, upravo su prijatelji ti koji postaju naša obitelj, s kojima dijelimo stvari koje ne dijelimo ni s kim drugim, strahove, ljubavi, probleme i lijepe dane. Najčešće prijatelji postaju ključne figure našeg života, onaj SOS poziv u pomoć i rame za plakanje. Njihov gubitak nikada ne treba umanjivati, jer oni su naša odabrana obitelj s kojom se teško mjeriti. I iako znam da je smrt dio života, nadam se da će svima vama prijatelji još dugo biti tu za vas i da ćete skupa iskusiti sve ono o čemu ste nekada, makar i na 10 sekunda sanjali i pričali. Svi smo zaposleni, umorni, jede nas ovaj život i svakodnevica koja više uzima nego što daje, ali ne dopustite da vas to zaustavi da otiđite na kavu kad vam se i ne ide s prijateljima, zaružite do 6 iako u 8 radite, a posebno od svega, recite da ih volite i cijenite. Jer jednom će možda biti kasno.
