Nedavna izložba Ratka Mavara, a koja se održala u ožujku ove godine u Atelieru LM u Zagrebu, poprilično nas je zaintrigirala i dodatno potaknula da istražimo inspirativni rad ovog našeg poznatog fotografa. Kada je prije desetak godina Ratko Mavar pokrenuo svoju Body Art Photo priču, sve je počelo s fotografiranjem iz usluge – a pretvorilo se u životni fotografski projekt koji je preobrazio i hrvatsku fotografsku scenu i brojne živote žena koje su stale pred njegov objektiv.
Ako pratite društvene mreže ili scenu kulture Hrvatske, vrlo vjerojatno ste uočili aktove koji izgledaju kao najljepše skulpture – jednostavne, a prekrasne. To su tijela ‘običnih’ žena koje iz vlastite želje i znatiželje odluče stati pred Ratka – a on iz njih izvuče senzualnost, ženstvenost, snagu i maksimalnu ljepotu ženskog tijela.
Posebnost ovog projekta je ta što modeli u ovom projektu nisu profesionalne manekenke, nego žene oko nas, naše prijateljice, mame, bake, direktorice, sutkinje, plesačice – jednostavno žene koje se pred Ratkovim objektivom odluče osloboditi stega očekivanja društva, ali i odjeće. Razgovarali smo s Ratkom o njegovom radu koji inspirira, ali i podiže prašinu na društvenim mrežama.
-
Kako ste krenuli s projektom Body Art Photo? Što vas je potaknulo na startanje i stvaranje ovog koncepta te je li se on mijenjao s vremenom?
Počelo je slučajno, kako i najčešće počinju velike ideje. Poznanica me zamolila da ju fotografiram u erotskom izdanju za svog partnera. Fotkao sam ju u štiklama, mrežastim čarapama i donjem rublju i sve je išlo po planu a onda sam potaknut nekim porivom na kraju rekao da skine sve. Pristala je i tada se dogodila čarolija. Ona je izašla iz uloge zavodljive partnerice i oslobodila se namjere da bude privlačna za nekog drugog. Skidajući odjeću skinula je i sva moranja i ostala autentična ona, ona bez maske i bez poruke koju odjeća inače šalje.
Te fotografije su se po energiji potpuno razlikovale od onih iz prvog djela snimanja i to me potaklo da razmislim o razlozima. Shvatio sam da su žene od malih nogu sputavane u neke okvire. Prema ženama je društvo stoljećima bilo posebno nemilosrdno i nametalo im kao bi one trebale izgledati i ponašati se, što i kako govoriti, pa čak i što bi trebale misliti. Osmislio sam projekt kojim ću pokušati barem malo pomoći da se to ispravi i nazvao ga Body Art Photo. Htio sam njime ponuditi ženama vrijeme i prostor gdje smiju biti senzualne, zaigrane, ranjive, snažne… Gdje smiju biti opuštene i da ne trebaju zadovoljavati ničija očekivana. Da smiju biti u potpunosti svoje. A u nazivu je i riječ ‘body’ zbog toga što sam primijetio kako je tijelo iskrenije od lica, a baš tu iskrenost sam htio prenijeti na fotografije.
-
Vaše fotografije ističu žensku senzualnost i snagu. Što mislite, što žene najviše privuče vašem pristupu?
Moj pristup privlači žene kojima je dosta okvira, one koje su shvatile da se pouzdano mogu osloniti samo na sebe i to “sebe” su počele više cijeniti. Najčešće su to djevojke i žene s nekim životnim iskustvom, sa djecom, pa čak i bake. Svima njima je zajedničko to da žele proslaviti ili probuditi svoju senzualnost, da se vrate sebi, da naprave nešto što se možda nikad nisu usuđivale. To je njihova prava snaga i moć. One kad vide moje fotografije, shvate da sebe mogu vidjeti u njima. Dosta mi se javljaju žene koje rade u tzv. muškim poslovima jer osjete da im je ta ženska strana zamrla ili potisnuta zbog okoline.
-
U svom radu često spominjete terapeutski učinak fotografije. Možeš li podijeliti s nama neko posebno iskustvo koje te duboko dirnulo?
Prije svakog snimanja nađem se sa ženama na kavi radi upoznavanja, prepoznavanja i dogovora o detaljima. Tada čujem od njih cijelu životnu priču i to mi je važno za određivanje smjera kojim će snimanje ići. Na tom predrazgovoru hvatam njihovu energiju koju se kasnije trudim prenijeti na fotografije.
Uvijek pitam za motive i oni su različiti kao što su različite i one, no najčešće je u pitanju proslava nečega, rođendana, promjene posla…
‘Nedavno sam se razvela i prvo sam htjela napraviti ono što odavno želim – skočiti iz aviona s padobranom i fotkati se kod Ratka’. ‘Želim se snimiti s trudničkim trbuhom jer želim imati uspomenu na to vrijeme kad sam se najviše osjećala ženom’… Nekoliko žena mi se javilo da ih fotografiram prije mastektomije, gdje će ostati bez jedne ili obje dojke. Na takvim snimanjima mi cijelo vrijeme stoji knedla u grlu, ali ujedno dobijem i snagu da u snimanju uložim svoj maksimum.
Jedna žena odlučivala se godinama, bila je izrazito sramežljiva, nikad se nije kupala u toplesu, ni skinula pred prijateljicama. No, bila je odlučna u svojoj namjeri. Strahovala je cijelo vrijeme, a na sam dan snimanja prizivala bolest da ima opravdanje za otkazivanje. Ipak je došla, trema i sram su vrlo brzo nestali, a na kraju snimanja kad sam rekao da smo gotovi i da se može obući, ona je odgovorila: ‘Pusti da još malo budem gola!’
Tu njenu rečenicu sam iskoristio za podnaslov knjige. U toj rečenici krije se odgovor na pitanje zašto me neki zovu ‘fototerapeut‘. Jednostavno, u foto studiju se tijekom tih dva sata kod žena dogodi neka promjena. One iz njega odlaze s ogromnim osmijehom, odlaze sa snagom, vjerom u sebe, prihvaćanjem svog tijela i s ispunjenim srcem.
-
Kako se žene odluče za fotografiranje? S obzirom da se one same javljaju, vi ih ne tražite, vjerujemo i da je energija drugačija, više je slobode u procesu…
Točno je da nikad nikoga ne nagovaram na fotografiranje. Poštujem osobni tajming i puštam da se žene same jave kad osjete da je za to došlo vrijeme. Opet ponavljam, različiti smo i u tome je bogatstvo, pa se neke jave već za dva dana, a neke za dvije godine. U oba slučaja je to velika hrabrost i zahvaljujm svima njima što su se odlučile sudjelovati u projektu.
U slučaju kad netko poklanja fotografiranje (prijateljici, partnerici, kćeri…) volim provjeriti je li ona vidjela moje fotografije i je li poželjela biti na njima jer ako se to radi preko volje, rezultati nisu isti kao oni nastali iz velike želje.
Postoje tako i neke žene za koje znam da bi njihove fotografije bile izvrsne, no i dalje se držim svog pravila i čekam da se same jave. To možda neće biti nikada, ali i to je u redu.
-
U fotomonografiji Body Art Photo sudjelovalo je gotovo stotinu žena različitih profesija i dobi. Koje ste osobine ili priče tih žena najviše cijenili? Kakav je zasad feedback na knjigu?
Do sada sam imao 115 snimanja u projektu Body Art Photo, a budući da su neke žene bile više puta, računam da ih je bilo više. Čuo sam životne priče stotinu žena, upoznao energiju stotinu žena, a s nekima sam ostao i prijatelj ili postao suradnik na drugim fotografskim poslovima. Mogu reći da sam postao čovjek bogatiji za sva ta iskustva i odnose.
Bogat sam postao i fotografski. Od tih vrhunskih preko 2000 fotografija odabrao sam 280 onih koje su ušle u knjigu. Za njih sam od žena dobio dozvolu, od njih sam dobio i izjave koje sam isto uvrstio u knjigu jer i njihova iskustva su dio koji upotpunjuje ideju projekta.
Knjiga ima dva kilograma i preko 300 stranica. Ona je kruna mog desetgodišnjeg rada u studiju, ali nije kraj jer se žene i dalje javljaju. Volim reći da je to dvije kile umjetnosti, senzualnosti, hrabrosti i ženske ljepote. Nakon izložbe i promocije knjige u Zagrebu koju sam organizirao baš na Dan žena, 8.3. u pripremi je još i izložba u Rovinju 12.7.2025.
-
Vaš rad se odlikuje minimalizmom – bez odjeće, nakita i rekvizita. Kako ste razvili taj prepoznatljiv stil?
To je moj stil, takav sam ja. On odražava moje biće, moj mir i ravnotežu. I trudim se da ne podlegnem trenutnim trendovima u fotografiji nego dosljedno držim svoj stil. On je takav jer je ideja projekta fokusiranje na tijelo, na senzualnost i žensku snagu. Da nisam fotograf, radio bih skulpture. Oblikujem žensko tijelo unutar slike na taj kiparski način, bez suvišnih rekvizita, nakita i odjeće. To je naravno puno teže jer odjećom možemo prikrivati neke nedostatke, ali odlučio sam ići težim putem pa to rješavam položajem tijela, svjetlom i sjenom. Čak sam eliminirao i boju kao suvišni element koji može skrenuti pažnju s forme i oblika. Dakle, crno-bijele fotografije žene u svojoj elementarnosti, često u simetriji, u nesladunjavim pozama, prikazuju moje doživljavanje žene. Zapravo, to je moj način dizanja spomenika Ženi.
-
Kako se nosite s izazovima koje donosi rad s golim tijelima, kako u profesionalnom tako i u društvenom kontekstu?
Pitaju me da li se uzbudim slikajući gole žene, a ja odgovaram: Da! Kad se poklope vrhunska poza, potpuna simetrija, točna oštrina, svjetlo na pravom mjestu i ravnoteža kompozicije… da, nema većeg uzbuđenja od takvog trenutka kreativnosti. U toj kreativnoj zoni ne osjećam ništa drugo osim strasti stvaranja umjetnosti.
Na mojim fotografijama nema naglašavanja seksualnosti, nema vulgarnosti i eksplicitnosti. Na njima se ne vidi ništa što ne bi mogli vidjeti na nekoj plaži. U tome je za mene ljepota, ne prikazivati žensko tijelo kao objekt. Za vrijeme snimanja uvijek pitam ženu osjeća li se dobro, ima li nelagodu… I kasnije dajem fotografije na odobrenje za objavu. Poštujem svaku odluku, čak i ako ne odobri ni jednu. To je prvi filter, a drugi je algoritam društvenih mreža koji je vrlo strog pa neke fotografije ne mogu proći. Zato postoji knjiga u kojoj se ženska nagost prikazuje kao nešto prirodno i normalno.
Postoji i ta autocenzura kod žena gdje se one boje pokazati fotografije prijateljima ili obitelji, no iz mog iskustva ona je uvijek prestroga. Bliski ljudi uvijek podržavaju i ne osuđuju takvo iskustvo jer su i fotografije podržavajuće. Zapravo se oni uvijek dive njenoj hrabrosti i ljepoti.
-
U vašem studiju žene često govore da se nikada nisu osjećale slobodnije. Kako stvarate takvu atmosferu povjerenja i sigurnosti?
Jedan od razloga je to što vide moje fotografije u kojima se očitava moj stav prema ženama. Drugi je onaj predrazgovor na kavi. Upoznaju me oči u oči bez kamere pred licem i tako uspostave neku protočnost komunikacije. Isto tako žene imaju onu nepogrešivu moć da osjete nečiju namjeru. Drugi par rukava je poslušaju li one uvijek taj osjećaj… Moja namjera je čista pa se povjerenje lako izgradi.
I u studiju je ugodna atmosfera. Toplo je, polumrak, inspirativna glazba.. sve je tu da se ona osjeća prihvaćeno i važno. Ona u studiju postaje diva, svi reflektori, objektivi i ja kao fotograf smo tamo samo zbog nje. A ona samo ‘treba’ biti autentična žena koja smije izraziti svoju stvarnu prirodu. To je osjećaj kojeg se rijetko u životu doživljava.
-
Što vas osobno ispunjava u procesu stvaranja fotografije? Je li to trenutak stvaranja ili kasnija reakcija gledatelja?
Rekao sam kako trenutak kreativnosti djeluje na mene. Za mene prestaje teći vrijeme, nestaje umor i samo sam fokusiran na stvaranje. Neku fotografiju doslovno gradimo korak po korak dok ne bude savršena. Ponavljamo 5, 6 puta dok ne dostignemo najbolje. I to se vidi na krajnjem rezultatu, na fotografiji koja vrišti svojom iznimnošću. Taj proces zna biti fizički vrlo zahtjevan no kad vidim sliku, nije mi žao uloženog truda. Snimam iz niskog rakursa (i to je efekt spomenika kojeg najčešće gledamo odozdo) i iz daljine tako da kad žena dobije fotografije ona dobije neku drugu vizuru sebe od one koju je navikla gledati u ogledalu ili na mobitelu.
Svjetlo koje koristim je postavljeno tako specifično da je već prepoznatljivo i kao primjer originalnosti je uvršteno u jednu stručnu knjigu o studijskoj rasvjeti. Uglavnom, ponosan sam što se projekt koji je nastao slučajno razvio u stil koji je prepoznat u društvu. Najviše me raduje kad žene nakon snimanja odaberu neke slike da ih uokvirene objese doma na zid. Neke u spavaćoj, neke u dnevnoj sobi… naravo, obzirom na fotografiju i na otvorenost uma.
-
Općenito, što mislite – koliko je naše društvo i dalje zatvoreno prema golotinji, nečemu tako prirodnom? Kako da kao kolektiv prestanemo tabuizirati žensko tijelo?
Svjedoci smo da je oblak puritanstva već neko vrijeme zahvatio i naše krajeve. Nije to kao davnih osamdesetih kad je u tom pogledu bilo više slobode. Tada je normalno bilo biti na plaži u toplesu i normalno je bilo vidjeti ženske grudi na filmovima. Danas je to rijetko ili nikako. Ali zato možemo vidjeti nasilje na svakom koraku, a ubojstva su glavna tema većine filmova.
Ljepota je u očima promatrača ali i isto tako je i ružnoća. Nažalost oči primitivnih ljudi trenutno određuju što je društveno prihvatljivo, a zaboravljaju da je nagost bila normalna u kulturama poput Egipta, Grčke i Rima od kojih smo nasljedili mnogo djela bez kojih ne možemo zamisliti umjetnost čovječanstva.
Nadam se da i ovaj moj projekt barem malo pomiče svijest prema oslobađanju od rigidnosti, ublažavanju autocenzure i privaćanju ženske ljepote kao nečeg prirodnog. Zahvaljujem i svim ženama koje su prepoznale ideju i javile se i svima koje će to tek učiniti.
