‘I imaš šta u planu sad poslije ljeta, treninzi, edukacije…?’
‘Ne. Ništa. Do kraja godine ne želim napredovat u životu’, izgovorila sam to na glas u rujnu prošle godine i osjetila olakšanje. Ponekad se čovjek jednostavno treba odmoriti od sebe i svojih fiks ideja.
Idući tjedan bit će godina dana kako sam napisala posljednju kolumnu. Moja kreativnost preselila se u organizaciju, Excel tablice i u kuhinju. Tu i tamo koja črčka u mobitelu i po papiru. Dugo sam tražila odgovor na pitanje ‘koji mi je?’, dok Stanko nije sažeo moj problem u misao da je ‘razlika između kreiranja sadržaja i umjetnosti u namjeri i dubini izražavanja’.
Gadila mi se pomisao da nešto što mi ima učinak terapije i oslobađanja postane teret zadovoljavanja tuđih potreba za sadržajem. A i odjednom je porasla senzitivnost na zdrav razum pa je radikalna mišljenja bilo promišljenije podijeliti u par očiju i nekoliko čaša.
Posljednjih 365 dana nisam odradila nijedan trening, pročitala sam dvije i po knjige – jedva, nisam poslušala nijedan podcast i nisam razmišljala što trebam popraviti, poboljšati, srediti, ispraviti da se osjećam bolje. Jer je odgovor bio ‘ništa’ – dobro je kako je.
U trenutnom okruženju razno raznih moranja koju nameće okolina i društvene mreže po ovome sam propala, iako okolina propagira da čovjek treba raditi onako kako (se) osjeća. Zajeb je što su emocije iracionalne.
Dakle, propalitet.
Nerad na sebi rezultirao je s dvije krajnosti – potpunog životnog mira te fokusa na psa, privatni život i par najboljih prijatelja, i konzumacije tuđeg ‘sadržaja’, mišljenja i savjeta koje nisam tražila. Umjetnost sam viđala u tragovima. Svaki podražaj društvenih mreža počeo me umarati, a kolutanje očima postalo jedina vježba s ponavljanjima.
Prije pet godina, u vrijeme covida, želja i potreba za radom na sebi bila je lepršava i neopterećena jer nismo imali previše izbora osim uzeti fragmente koji nas svakodnevno vesele i posvetiti im vrijeme ne znajući krajnji ishod i kakav nas svijet čeka. Ovih dana najnoviji Instagram trend je objaviti seriju fotografija ‘običnih trenutaka’ i napisati: ‘almost forgot this is the whole point’. Ubaci psovku po izboru.
Jesmo zaboravili živjeti? Ili smo toliko postali preopterećeni načinima kako ‘zabavljati’ tamo neke nepoznate ljude kreirajući im primjeren sadržaj i gurajući vlastita mišljenja o svemu i svačemu, a onda ako ne reagiraju preispitivati sav smisao života i vrijednosti – počevši od vlastite?
U toj godini dana nerada na sebi aktivno sam počela preispitivati još jedan koncept koji prerasta u luđaštvo ako nije prepisano u ograničenim dozama – takozvani self-care.
Biti dobro više nije poželjno – postalo je imperativ. Nikad više potrebe za stisnuti brže, bolje, jače, sretnije – nikad više samopostavljenih dijagnoza i potreba za verbalizacijom da je možda ipak sve virtualni reality show.
Self-care nekada je bio jednostavan koncept fokusa na hobije, a s vremenom evoluira u ispunjavanje beskonačnih listi koje dolaze u obliku skupih rituala, jutarnjih rutina koje izmore prije prvog maila, obaveznih desetak tisuća koraka, odlaska u teretanu, balansirane prehrane, maratona, minimalno jedne pročitane knjige tjedno… Je li sok od celera i dalje aktualan?
U eri kada well-being doživljava svoj vrhunac cijeli koncept nepodnošljive lakoće postojanja postao je nepodnošljiv.
Briga o sebi postala je dokazivanje – je li odspavano minimalno sedam sati, je li odrađena lista zahvalnosti prije jutarnjeg treninga, tko je jutros meditirao…?
Znam tko nije.
Čak i odmor bi trebao biti produktivan. Okej, odmaraš, ali jesi li zapisala tri lekcije koje si naučila iz tišine?
Kolutam očima.
Nerad na sebi nikako ne preporučujem jer sa sve većim neradom na sebi raste bol u indiferentnost. A kad čovjek jednom postane indiferentan ili, nedajbože, zadovoljan onda je zajebano prodati tri lekcije…
