Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Vikend sam počela odlaskom na LEAP Summit Women konferenciju čiji je cilj ženama dati prostor kako bi govorile o svojim poslovnim i privatnim iskustvima, te da bi svi ostali od njih mogli učiti.
Na početku ove godine odlučila sam srezati sve konferencije koje me nisu oduševile pa se izbor sveo na Spark u Budvi krajem svibnja i jučerašnju konferenciju. Priznajem da mi jutro nije moglo bolje započeti, iako se taksist gubio Ilicom…
Biti u okruženju žena koje imaju otvorene vidike, koje stvaraju vlastiti posao i koje se ne boje zauzeti stav podsjetilo me da moram vratiti stari fokus na vlastite prioritete. No, dobro je s vremena na vrijeme malo odmaknuti se od sebe, kako bi si potvrdili koji je ispravan put.
I dok sam u glavi vodila unutarnje monologe svega što me čeka narednih mjeseci, Hana Naoulo Bego rekla je kako je nebrojeno puta doživjela diskriminaciju na radnom mjestu jer je plavuša – jer je boja kose presudna u kvalifikacijama koje osoba posjeduje i jer su pojedinci društva toliko primitivni da se vode stereotipima.
Biti u okruženju osoba koje imaju jednaku viziju poput tvoje je potpuno oslobađajuće, stoga se nas par uhvatilo u konverzaciju o diskriminaciji, je li ona mit ili stvarnost? I je li doista, za mentalno zdravlje i sretniji život, potrebno okruženje s osobama koje koračaju u jednakom smjeru poput našeg?
Zaključila sam da sam sretnica jer još uvijek nisam naišla na osobu na poziciji koja će sustavno uništavati moj potencijal. S druge strane sam zahvalna brđanskom genu koji je gotovo neslomljiv, posebno kad znam da ne želim da mi se posao svede na trening za umiranje i da za deset godina postanem čangrizavica koja će mrziti ono što radi, ali se ne zna izvući iz začaranog kruga.
I dok opušteno ćaskamo o vlastitim pozitivnim i negativnim životnim iskustvima, mediji ne prestaju pisati o nesretnom slučaju mlade djevojke koja je jedva preživjela premlaćivanje, a sad joj se, prema pisanjima, prijeti kako ju čeka krvavi Božić.
Najčešći komentari koje sam mogla pročitati su kako je djevojka sama kriva za to što joj se dogodilo, no nije li ona samo pogrešno odabrala, kao i svi mi i jesmo li onda svi krivi za sve što nam se događa, bilo ono pozitivno ili negativno!?
Jesi li doista sama kriva ako te nadređeni zlostavlja seksističkim ispadima, jer si obukla suknju iznad koljena?
Jesi li doista sama kriva za ljubomorne ispade posesivnog partnera?
Hoćeš li i ti, sama sebi reći, kad vrag odnese šalu, da si jednostavno – sama kriva?
Čini mi se da je najlakše upirati prstom i komentirati dok se to isto ne događa nama, a kad se dogodi onda se cijeli svijet preokrene za 180 stupnjeva.
Ako se nasilje ne rješava nasiljem, kako zaštititi žrtvu i kazniti osobu koja zlostavlja ili sustavno diskriminira!?
Profesor je prije desetak, ili koliko već, dana napravio sranje kad je napao dvojicu učenika. Društvo mu je dijagnosticiralo da nije ni heroj ni zločinac. Jučer je održan prosvjed za sve zlostavljene i napadnute prosvjetare. Iskreno se nadam da bi se isti prosvjedi dogodili i da je profesor – profesorica. Nekako mi se čini da bi učiteljica koja bi podignula glas završila s probušenim gumama, izgrebanim autom, par udaraca učenika „u samoobrani“ i na kraju, bila sama kriva jer je dala jednu jedinicu previše, dok joj se policajac ceri u lice jer i sam bio nasilni mulac, samo ga sad štiti uniforma.
Koliko nas još treba biti brutalno pretučeno, ubijeno ili psihički zlostavljano, u domu ili na poslu, da dokažemo da to nije u našoj glavi!? Zar izbijeno oko i zubi, par slomljenih rebara nije dovoljno?
Čak se i istup Ivane Ninčević Lesandrić pokušao definirati kao skupljanje političnih poena, jer je lakše konstatirati da je žena kuja koja laže, nego da medicinski zahvati u Hrvatskoj izgledaju kao isječci iz Ljudoždera vegetarijanca. Kad sam već kod tog filma, sjećam se jednog drugog na čiju sam premijeru išla još dok sam živjela u Rijeci. Film, prigodno nazvan Šuti, redatelja Lukasa Nole šokirao je dvoranu Art kina Croatia. Scene su toliko brutalne da se nekolicina ljudi ustala i napustila dvoranu kako ne bi morali gledati to „zlo“ na ekranu.
Ako se glave okreću na malo brutalniji film, koji prikazuje nečiju surovu realnost, uopće me ne čudi pasivnost društva u kojem pojedinci gledaju samo vlastitu guzicu, dok im tako odgovara. I onda se ti isti pojedinci pitaju zašto se organiziraju konferencije za žene, udruge koje pomažu ženama, ženski pokreti… To nisu „ženske konferencije i pokreti“ koji izuzimaju muškarce, već skupina pojedinaca koja je shvatila da za promjene moramo zajednički djelovati protiv ovakvih primjera, kad individualci znaju da za svoje postupke ionako neće biti kažnjeni.
Ovaj nasilnik je, prema svemu sudeći, pušten na slobodu kako bi u miru mogao ubiti još jednu ženu, pa će dobiti nekoliko godina rehabilitacije da bi se još više mogao nabildati i mlatiti tko god mu dođe pod ruku.
Što me dovodi do okvirnog zaključka kako društvo, do ovakvih ekscesa, često nije ni svjesno što žene prolaze, često ni same žene nisu svjesne što njihove majke, kćeri, sestre, kolegice prolaze jer su odgajane da je šutnja zlato.
Na pitanje je li šutnja zlato, mrtva žena više ne može odgovoriti. Da može, možda bi se predomislila. Al mi možemo, prestati šutjeti i stvoriti svijet koji je – po našoj mjeri.
