Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Ovaj tjedan internetom je zavladao viralni #10yearschallenge hit koji nas je, bar na sekundu, natjerao da se sjetimo gdje smo bili 2008./2009.
Postoje dvije vrste ljudi, a prvi su oni koji su jedva dočekali nešto ovako blesavo da se kolektivno smijemo pretankim obrvama, lošim frizurama, upitnim odjevnim kombinacijama, višku kilograma i još gorim makeup vještinama… Druga skupina su oni koji se zgražaju nad ‘kud svi Turci, tud i mali Mujo’ pokretom jer misle da su bolji od toga, pa su od takvih osobnosti proizašle uzrečice: „Moje fotografije iz 2008. ne postoje s razlogom.“
Čak i u ovoj skupini koja se oslobodila moguće sramote postoje osobe koje su uz tjelesnu, vrlo vjerojatno doživjele i umnu transformaciju, te oni koji slave što se ni dana nisu promijenili, jedino sad imaju koju kunu više za bolje frizure i skuplju šminku.
Ako se ne hvataš za glavu kad vidiš sebe prije deset godina, misliš li da si napredovao u životu?
Prije deset godina imala sam petnaest, a ako me matematika dobro služi to je bila godina kad sam krenula u srednju. Imala sam plavu kosu, nosila bijele hlače i prvi dan škole bila izgubljena, nisam znala što me očekuje, nisam nikoga poznavala jer su prijateljice iz osnovne upisale gimnaziju. Iako su svi smjerovi bili u istoj zgradi, ta činjenica nije igrala preveliku ulogu. Nisam znala tko mi glavu nosi, ali nadala sam se najboljem.
S vremenom je sve krenulo svojim tokom, kako to već biva u srednjoj, glava mi je bila u oblacima zbog fatalne ljubavi, nismo pisali zadaće, čekali smo vikende i praznike, gledao se Gossip girl… Napisala bih što smo mislile, ali nismo mislile baš ništa – živjele smo.
Na naplatu je došlo neredovito vježbanje matematike, pa sam morala pronaći razlog zbog kojeg ću (za)uvijek živjeti u oblacima. Počela sam piskarati i razmišljala kako bi jednog dana bilo lijepo živjeti od pisanja, imati vlastitu kolumnu i čitateljice koje će se pronaći u mojim riječima.
Deset godina je malo, no zapravo je to jako puno vremena za uložiti svoje vrijeme, volju i trud u nešto što želimo kako bi došli do cilja, pa čak i dalje.
Osim katastrofalnih modnih izbora, ne hvatam se za glavu kad se sjetim ranih tinejdžerskih godina – kako je bilo, tako je jednostavno moralo biti. Da nisam učinila sve greške u koracima, vrlo vjerojatno ne bih znala što želim, ni točno što ne želim u daljnjem životu.
Jedino kad se uhvatim za glavu je kad se sjetim svih serija koje sam pogledala i vremena koje sam ulupala ni u što. No, možda su mi baš te serije pomogle da se oslobodim strahova i vjerujem da će sve biti dobro. Možda su mi baš te pogledane serije i njihovi likovi inspiracija za moje pisanje, te neodustajanje od istog svih ovih godina.
Moje hvatanje za glavu počinje od sedamnaeste do dvadesete, e za to razdoblje se pitam gdje mi je pamet bila jer sam osjetila ono što znači sloboda u svakom smislu te riječi. Danas, da sam sama svoj roditelj to si ne bih dopustila, toliko. U nekim trenucima sam zahvalna jer sam živa, jer nisam doživjela trovanje alkoholom ili poginula u prometnoj dok se u pozadini čuje Cowboys from hell… Tad, za razliku od danas, mogu reći da nismo cijenili što smo živi, olako smo shvaćali život i mogućnost da pokušamo nešto napraviti od sebe.
U međuvremenu, život je dočekao svakoga od nas pa su neki upisali fakultet, neki otišli za boljim prilikama u inozemstvo, rodilo se nekoliko djece, neki su umrli, za neke je vrijeme stalo, a neke je i pregazilo…
Što god je razdoblje odrastanja donijelo, dobro je donijelo jer smo naučili da ako se sami ne udarimo nogom u guzicu, nitko nas neće uhvatiti za ruku i pokazati ispravan put… Zapravo, nitko ni ne zna koji je ispravan put za svakog od nas bio.
Također, nisam pobornica da su tridesete nove dvadesete te da se u četrdesetima pronalazi izgovor za krizu srednjih godina i život na rubu kao da ti je ponovno šesnaest.
Vjerujem da za sve postoji vrijeme i mjesto, te ako nisi iskoristio to vrijeme koje ti je dano – u djetinjstvu za bezbrižnost, tinejdžerske godine za život bez pameti te od dvadesetih vrijeme za izgradnju sebe – nema smisla plakati za prolivenim mlijekom. Istina, nikad nije kasno uhvatiti se hobija koje volimo, pokrenuti posao, putovati svijetom, no kasno je pokušati zanemariti činjenicu da si odgovoran za još pokoju osobu koja ovisi o tebi jer eto, nisi proživjela tinejdžerske dane.
Jedino zbog čega sam trenutno pomalo tužna je činjenica da su sve moje stare fotografije na hard disku koji u Poreču skuplja prašinu te ovaj tjedan Instagram nije mogao vidjeti te strahote moje prošlosti. Na njemu su sve moje fotografije od 2008./2009. do 2014., a jedino tko se tih fotografija boji više od mene je jedno stotinjak ljudi koji bi određene zabilježene trenutke izbrisali. Vjerujem da su ih izbrisali iz sjećanja, no eto mi smo ona generacija koja se zajebavala da čuva takve zapise za prodaju medijima kad se netko proslavi. Barem danas nije teško napisati članak o fotografiji iz prošlosti koji će biti klikabilan.
Nekih fragmenata, koji su zabilježeni, se još uvijek sjećam, a to je činjenica da bez obzira je li mi kosa bila crna ili ljubičasta uvijek sam se vodila mišlju da postoji bolje sutra i da ću ostvariti sve što sam si zacrtala. Iščitava se to iz mog inatljivog pogleda, posebno kad mi se kaže da nešto ne mogu.
Zato sam zahvalna obitelji, koja ponekad nije pozdravljala moje fiks ideje, no i mjestu gdje sam odrasla, a koje me je natjeralo da se pokrenem jer bih vrlo vjerojatno završila u onom košu da bi me vrijeme pregazilo radi povodljivosti i prokrastinacije. U nekim manjim mjestima, u šali, koja je zapravo na granici crnog humora, kaže se da se mladi koji su nezaposleni s viškom vremena drogiraju kako bi im barem u glavi bilo bolje. Toliko je kritično. Je li za to kriv manjak refleksivnosti i motivacije, država ili roditelji, priča je za neku od sljedećih kolumni…
Bez pozitivnog srama iz prošlosti, kad se hvatamo za glavu kako smo olako shvaćali život i rad – nema napretka. Iako je zabavno pratiti suvremenu povodljivost korisnika društvenih mreža kako nas jedan hešteg ili fotografija jajeta pokrene, toliko je zapravo tužno da ljudi češće ne rade evaluacije sebe, svoj identiteta, svog života… Uvijek se, nekako indirektno, potajno i tiho, čeka nekog drugog tko će to napraviti za nas… Prodrmati nas i pokrenuti.
Zato nemojmo čekati sljedećih desetak godina kako bi se osvrnuli na ono što smo napravili pa se uhvatili za glavu da smo izgubili dragocjeno vrijeme i žalili nad propuštenim prilikama.
Vrijeme je ionako irelevantno ako živimo život koji nas svakodnevno ispunjava.
