Ulazim u poslovnicu. Manja gužva na šalterima. Djevojka me pogleda i uljudno kaže: „Gospođo, slobodno sjedite i pričekajte.“ Dok usvajam pojam gospođo koji mi odjekuje u ušima, mozak doživljava pomračenje i kratki spoj.
Svaki put kad čujem taj gospođo jedan tinejdžerski dio mene umre, štoviše umre i onaj optimistični fragment koji vjeruje u vječnu mladost bez obzira na godine. Prekosutra je dan kada i službeno koračam bliže tridesetoj nego dvadesetoj. Osjećaji su podijeljeni.
Još se 2011. u raspravljalo kako se treba oslovljavati žene s kojima službeno komuniciramo. U Bruxellesu su tad izdali upute za rodno neutralan rječnik, kojeg se moraju držati europski političari. Prema tome žene se ne smije oslovljavati s gospođice pa čak ni s gospođo, nego isključivo imenom kako se ne bi stekle pogrešne konotacije. Ukinuli su se i prepoznatljivi madame i mademoiselle, te jednake izvedenice na njemačkom, talijanskom i španjolskom koje su se ukorijenile u govor. Napredni Nijemci pojam Fräulein, odnosno gospođica, uklonili su iz službenih obrazaca još 1972. godine.
Odgajana sam da poštujem starije od sebe ako zaslužuju poštovanje, prema tome meni su gospođe žene koje su otprilike godište moje mame i starije. U mojoj mentalnoj matematici to su točno 29 godina starije žene od mene bez obzira na bračni status. I tako je moj mozak ugravirao pojam gospođe.
A sad mi djevojka, okvirno mojih godina, izgovara tu imenicu sa zastrašujućim G dok u trenirci za po doma i bez šminke izgledam kao da mi je četrnaest, u duši sam u radnim dvadesetima, a narativno čujem da me vrijeme gazi.
Sjećam se odrastanja i druženja, onog vremena kad smo prijateljice i ja mislile kako ćemo s 25 znati sve u životu, biti odrasle, mentalno i financijski stabilne, eventualno sa suprugom i djetetom na putu.
Evo smijem se dok ovo tipkam.
Mislim da je to tad bio logičan slijed razmišljanja s obzirom na okruženje, točnije mentalitet sredine. Iako, neke od njih su slijedile taj obrazac. Ima li odraslost uopće veze s godinama i time kako nas tituliraju!?
Vjerujem da nas životne okolnosti prije ili kasnije mogu naučiti što znači na koži osjetiti surovu realnost te da svaka osoba barem jednom u životu dotakne mentalno dno, jače ili slabije, iz kojeg se iskoprca ili ga drugi izvuku, a po tome se kasnije broje ostali životni rezultati – koliko puta padneš i koliko puta samostalno ustaneš.
Dok sam bila mlađa, mlađa od gospođo, nisam previše puta čula gospođice, ali sam čula mlada damo što je variralo između zajebancije i omalovažavanja. Ni s tim nisam bila pretjerano sretna, kao što doživim kratkoročno pomračenje kad mi napišu Andreja umjesto Andrea. Andreju toleriram jedino baki jer si nije na ‘ti’ s talijanskim.
Da ima nešto u praksi povezivanja gospođo s bračnim statusom je poneka šala na kavama kad se poznanica ili prijateljica uda – odmah je u kutiji gospođa. No to mi je jednako besmisleno kao ono ‘ex’ između prezimena. Činjenica je da ponekad seksizam navučemo same na sebe, tada se osjećam kao loša feministica. Ipak, pitam se bi li se, da je tad bilo Facebooka i ostalih društvenih mreža, književnica imenovala – Ivana Brlić ex Mažuranić!?
Neki bontoni upućuju da bi gospođom trebalo nazivati svaku ženu stariju od 25 ili 30 godina bez obzira na bračni status, a upravo to stvara te neugodne situacije u svakodnevnoj komunikaciji kad smo u sebi pristojne, a u glavi vrtimo film kako davimo onoga tko se usudio reći taj pojam-koji-se-ne-izgovara. Ako nam se dijete obrati s teta, to je čak i simpatično. Jednom.
U poslovnoj komunikaciji, sve smo mi gospođe jer ne znamo tko stoji s druge strane ekrana ili telefonske linije, a gospođa je i službeno postala ekvivalent muškoj inačici gospodine.
Dok tipkam ovu kolumnu i zamračim nad tim užasnim pojmom, napisala bi Carrie Bradshaw – ne mogu se ne zapitati koliko se mi žene moramo zamarati sustavnim glupostima koje zapravo nisu gluposti već diskriminacija i seksizam koji na nas utječu da se osjećamo loše!?
Sandra Zlotrg, magistrica lingvističkih nauka iz Sarajeva i feministička lingvistica autorica je priručnika o upotrebi rodno osjetljivog jezika te joj je proučavanje uporabe jezika u opisu svakodnevnog posla. U jednom intervjuu je navela kako sam jezik po sebi nije sporan već njegova upotreba – kada se jezik koristi da se žene učine nevidljivima u društvu ili da ih se omalovažava.
Navela je i istraživanje Rade Borić koja je analizirala kako se žena definira u rječniku: odrasla osoba po spolu suprotna muškarcu. Pitanje koje se nameće samo od sebe je – zašto se žena mora definirati u odnosu prema muškarcu?
Zašto se tituliranje žene mora uskladiti s tituliranjem muškarca – gospođica/gospođa vs. gospodin!? Gospodin je norma, žensko tituliranje se jednostavno prilagodilo tome.
Nikad u životu nisam čula da se nekoga nazvalo – gospodičić.
U žargonu i u raznim dovikivanjima s ceste osim mlada damo, čulo se i djevojčice, mala, mic mic što je predstavljalo objektifikaciju iako uopće nije bilo bitno što sam imala na sebi. Bitno je da sam se u to vrijeme našla na pogrešnom mjestu u još pogrešnijem okruženju kojem su te imenice i dovikivanje bile krajnje simpatične. Osim što nisu, ni meni niti jednoj ženi koja je to doživjela na svojoj koži.
Da me djevojka nije prozvala gospođom, ali i da mi se nikad nije dovikivalo na cesti vjerojatno ne bih niti razmišljala kako sebe doživljavam u jezičnom sustavu, ali i osjećam li se u skladu sa svojim godinama.
Justin Timberlake je jednom napomenuo kako se ne sjeća ničega prije te famozne 2, moja odluka je uzimati najbolje fragmente godina i iskustva koje dolazi.
Na kraju dana, ne definiraju nas žena-majkama-kraljica, gospođa ili gospođica nazivi.
Definira nas ono tko smo mi same sebi.
Ne kažu bez veze da većinu vremena provedemo u glavi, tako da pobrinimo se da si raščistimo um od šumova, čak i kad dođe do kratkog spoja.
