Nedjelja popodne. Migrena i romantični film na TV-u – može! Dvoje ljudi različitih karaktera s dva psa – može! Nedjeljni filmovi su stvoreni da nam mozak iscuri, da uživamo u površnosti i dokoličarskoj kulturi prije nego nas obuzme anksioznost ponedjeljka, točnije stresa općenito.
Priznajem da volim mazohistički uživanja u toj vlastitoj površnosti romantičnih komedija, chick-lita, Seksa i grada, stavovima od kojih moje “drugo ja” tiho šapće da sam loša feministica. No, odmahnem rukom i nastavim uživati u filmu snimljenom po knjizi Nicholasa Sparksa. Tad sam shvatila da su ovo doista niske grane nedjeljnog popodneva.
Ljubavna priča se zaplete prekidom ljubavnika koji se zapravo ne podnose, no u međuvrememu shvate da ne mogu ni jedno bez drugoga, no shit. U pet minuta prođe deset godina i vrhunac zapleta… Neću spoilat film da imate materijala za neku od narednih kišnih nedjelja. Film se izvorno zove Choice. Ocjena po patetici 10/10. Odličan!
Ponedjeljak ujutro. Internet se ruši. Brad i Jennifer se grle, gledaju, čestitaju na osvojenim nagradama, dodiruju… BRAD I JENNIFER!!! *ubaci gif Rossa – I knoooow!*
Moja površna ličnost Blizanca u Merkuru s podznakom Škorpiona vrišti u sebi! Ovo je predobro da bi bilo istinito! Game over! Moja dubokoumna, promišljena, filozofska ličnost pita se: Koji kurac, Andrea?!
View this post on Instagram
Osim mnoštva rekla-kazala/vidjela-protumačila tekstova koji skupljaju klikove, slamanje interneta jednom fotografijom produciralo je odličnu kolumnu na srpskom portalu koju sam i sama podijelila jer se doista kvalitetan presjek kaosa koji se u tim trenucima događao na mrežama.
Brzinom svjetlosti svijet se podijelilo u dvije skupine – onih koji iz petnih žila navijaju da se dotični par nakon petnaest godina (znam, nije mi jasno gdje je ovo vrijeme prošlo ili je zapravo stalo) napokon pomiri i onih koji su zauzeli tobože objektivan stav zašto Brad nije za Jen.
Narativi poput vječne ljubavi živjet će dok god je čovjek sposoban kreirati tu čaroliju i prožeti ju u svakodnevni život, bez obzira jesu li to Brad i Jen, Carrie i Big, Oliver i Vesna, naši roditelji ako smo te sreće da su u skladnom braku ili mi, koji smo pronašli čovjeka s kojim ćemo iznova stvarati narativ koji jedino mi razumijemo.
Brad i Jen simboliziraju upravo nedovršeni košmar priča koju je svatko slobodan kreirati u svojoj glavi, iščitati iz medija jer je pretpostavka ono što kažu da je. Ostavljeno nam je dovoljno prostora da uživamo u onome što ne znamo. I zapravo nikada nećemo saznati, a znatiželja nas istovremeno hrani i ubija.
Ljudi su se podijelili u skupine, gotovo kao da smo na utakmici pa navijamo za svoj tim: Jen koja će iskoristiti Brada za seks na jednu noć jer hej, to je Brad Pitt, tim koji očekuje veliku pomirbu da će PR stunt Bradleyja Coopera na prošlogodišnjim Oscarima postati bijedni amaterizam te tim koji vrišti da se makne od tog liječenog alkosa koji ju je prevario i ostavio. Ni djecu nije htio, a kasnije je posvojio cijeli čopor i sad kao zadnji jadnik shvaća što je izgubio u životu. Nije vam ovo film!
Rijetko koji slavni muškarac, bez obzira bio glumac ili pjevač, ima ono što ima Brad Pitt – brend veći od njega samog koji će ga nadživjeti. Brad Pitt nije simbol Williama Bradleyja Pitta, brad pitt je metafora za zgodnog muškarca kojeg je Hollywood stvorio, a istovremeno taj isti muškarac posrnuli Hollywood održava na životu. On je metafora za neprolaznost, poetičnost, vječnu mladost, muškost, sanjivost, avanturu, čovjeka koji ženama bježi kroz prste, a emocionalno ostaje vjeran onoj pravoj, u ovom slučaju Jennifer Aniston.
Brad Pitt je onaj stvor iz Adeline When we were young pjesme: You feel like home/ You’re like a dream come true/ You look like a movie / You sound like a song.
On je opjevan u Severininoj pjesmi kao muškarac koji lomi sve (žene?) pred sobom. Nitko nije siguran kako izgleda, no njegova karizma ga obilježava: Na tebi je baš sve naj naj/ Sto posto znam da ti si taj.
On je razlog zašto Lana del Rey ima karijeru.
brad pitt je mit, a taj mit može utjeloviti svaki muškarac.
On je muškarac koji ne zna odgovoriti na poruku, ne spušta dasku na wc školjci, dopisuje se s pet djevojaka u isto vrijeme, koji pod prevaru računa isključivo seks, kome agresiva nije nepoznat pojam, a konobar na šanku najbolji prijatelj… On je onaj tip s predivnim očima i dugim trepavicama, frajer sa zagonetnim osmjehom, žilama na rukama, onaj koji nam otvara vrata i oblači kaput.
Brad Pitt su Marlon Brando i Frank Sinatra, na kraju krajeva i Ted Bundy.
Brad je svaki muškarac na kojeg smo upozoravale prijateljicu da je govno od čovjeka, a ona nam nije vjerovala. On je svaki bivši s kojim smo i dalje u dobrom odnosu jer bolje funkcioniramo kao prijatelji.
Pitanje koje se provuklo kroz neprestane diskusije posljednjih 48 sati je – bi li prijateljici rekle da se vrati seronji od prije deset godina koji ju je ponizio? Protu-pitanje glasi: Je li prijateljica ikad poslušala taj savjet dok se sama nije uvjerila da je bolja od situacije u kojoj se našla?
U ovih deset i dvadeset godina prijateljevanja s dvijema ženama NIKAD nisam poslušala njihove dobronamjerne savjete. Nisu ni one moje. Ni nećemo jer svi klimamo glavama dok ne dobijemo šamar relanosti.
Čemu onda šamaranje realnošću kad pred nosom imamo školski primjer kvalitetno ispričane priče o srodnim dušama koja nas hrani nadom da tamo negdje u drugim dimenzijama možda doista postoji savršeni svijet u kojem, u jednom trenutku ljudi pronađu put jedno do drugog bez obzira na prepreku koja se zove – život!? A u životu smo ionako svi pod istim nazivnikom sjebanosti.
U svijetu s previše siromaštva, nasilja i tragedije Brad i Jen su sitnilež od problematike, a u isto vrijeme infuzija za društvo na aparatima koji žudi vjeri u bolje sutra.
To nije nužno svijet materijalizma nego emocija, onih kojih ponekad potražimo preko medijskih slika, na društvenim mrežama, a često zaboravimo da nam je ispred nosa, da sami stvaramo svoje priče i sretne završetke.
Kada se uhvatim polemiziranja oko bilo kojeg medijskog spektakla uvijek se sjetim da doista nema businessa do showbusinessa, uzdahnem i prihvatim pravila igre da život ponekad može biti umjetnost koju kreiramo.
Dok nam svjetla reflektora i click-bait naslovi s malih ekrana udaraju u oči, ne preostaje nam ništa nego zavaliti se u udobne fotelju i uživati u pomno osmišljenim strategijama kako od buhe napravit slona, od Brexita Megxit, a od prijevare Limunadu.
PS Da mi je netko rekao da će pomirba Brada i Jen biti na pomolu možda bih i povjerovala, ali da mi je netko rekao da ću iz vedra neba napisati kolumnu… E to malo teže! Valjda se inspiracija vrati kad ju najmanje očekuješ, oko dva ujutro. Čitamo se!
