Zvjezdan Ružić: Pianotron je najiskreniji projekt kojeg sam ikad napravio

Pijanist Zvjezdan Ružić, peterostruki dobitnik prestižne diskografske nagrade Porin te šesterostruki dobitnik strukovne nagrade Status u kategoriji jazz-klavir, u rujnu je održao bajkoviti koncertt u sklopu manifestacije 225. obljetnice Dana parka Maksimir. S obzirom da je tada oduševio hrvatsku publiku, popričali smo s Ružićem o budućim projektima u Hrvatskoj, ali saznali i mnoštvo zanimljivosti vezanih za njegovu impresivnu karijeru. Što nam je sve otkrio pročitajte u nastavku:

Iako ste hrvatsku javnost posebno zainteresirali, ali i zaintrigirali, održavši koncert, ”tzv. bajku na vodi”, nasred maksimirskog jezera, Vaš put do tu sigurno nije bio ni kratak ni lak… Kada biste u samo nekoliko rečenica predstavili dosadašnju karijeru, odnosno, napravili presjek iste, kako bi to izgledalo?

Svirao sam po raznim bendovima kao klinac, surađivao s brojnim glazbenicima s riječke pop/rock i jazz scene. Zatim sam upisao jazz konzervatorij u Klagenfurtu, gdje sam studirao jazz klavir u klasi profesora Roba Bargada. S obzirom na to da sam se u devetnaestoj godini života zaljubio u djevojku iz Zagreba, put me odveo u metropolu, a tada su me otkrili i zagrebački glazbenici. Tako sam ušao u band Jazziana Croatica Borne Šercara s kojim sam puno proputovao, osvojio nekoliko Porina te doživio neke jako lijepe trenutke. Paralelno s time, putovao sam u Klagenfurt na studij i počeo surađivati s brojnim glazbenicima iz svih žanrova s naše scene tako da sam već u dvadesetoj godini imao prilike svirati s većinom eminentnih glazbenika hrvatske glazbene scene. Surađivao sam čak i s nekolicinom klasičinih glazbenika, među kojim bih istaknuo suradnju s gospodinom Goranom Končarom, s kojim sam snimio album, gdje smo čak snimili i praizvedbu Papandopulove skladbe. Bilo je tu puno suradnji s orkestrima, dosta sam i aranžirao, izgradio svoj studio, producirao. 2015. godine izdajem svoj prvi samostalni album,“The Knightingale Cabaret”. Taj album osvojio je Porina za najbolju jazz skladbu sa skladbom “Moreška”. 2016. godine osvojio sam Porina kao producent albuma “Spiritual Market”, albuma mog brata, Vedrana Ružića, a 2017. godine izdao sam svoj drugi autorski album, “Elfin Farewell”, na kojem sam na svoju veliku čast ugostio čuvenu bugarsku vokalisticu Neli Andreevu, solisticu Grammyjem nagrađivanog zbora “Filip Kutev”, i njezin zbor “Nusha”. Taj je album također nagrađen Porinom, i to Porinom za najbolju jazz skladbu sa skladbom “Kanbal”. Iste godine otputovao sam na veliku kinesku turneju gdje sam sa svojim sekstetom promovirao svoja prva dva albuma. 2018. godine izdao sam treći autorski album, “Pandaland”, isnpiriran kineskim tradicionalnim skladbama i čitavim mojim boravkom u Kini koji me je oduševio. Kroz te dvije kineske turneje imao sam priliku proputovati doslovno četvrtinu Kine. Krajem 2018. godine otputovao sam u Kinu gdje sam sa svojim sekstetom održao prvu službenu promociju Pandalanda, i to ni više ni manje već u prestižnoj, najstarijoj koncertnoj dvorani u Shanghaiju, u Cadillac Shanghai Concert Hallu. E, to je bio neopisivi osjećaj! Imati premijeru svog novog albuma u prepunoj dvorani nekih nepoznatih ti ljudi, neke nove publike kojoj se tvoja glazba svidjela… jednostavno neopisivo riječima! Po povratku sa dvadesetodnevne kineske turneje imao sam 5 dana pauze prije nego što sam ušao u avion za Japan sa svjetskom senzacijom 2CELLOS. S njima sam svirao turneju u Japanu, u čuvenoj areni “Budokan” u Tokiju, a zatim smo imali veliku turneju u Australiji, koja je završila koncertom u Aucklandu na Novom Zelandu. Bilo je to predivnih mjesec dana s divnim ljudima i nevjerojatnim glazbenicima. Početkom 2019. godine „Pandaland“ je nagrađen Porinom za najbolji jazz album i Porinom za najbolju jazz izvedbu sa skladbom “Liuyang River”. Tada u moju glazbenu priču ulazi Pianotron, koji je svoju pretpremijeru imao dan uoči Porina u Opatiji prošle godine, u dvorani “Royal Hall”, gdje je dobio blagoslov od brojnih kolega, prije svega dragih mi prijatelja s hrvatske glazbene scene. Nekoliko mjeseci kasnije snimio sam svoj četvrti autorski album, “Delightful F”, projekta „Pianotron“ u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na moju veliku čast. Ta dvorana ima najbolju akustiku u regiji i, naravno, odličan koncertni klavir. Potom je došla službena promocija albuma “Delightful F”, na pozornici na sredini Drugog jezera na Maksimiru povodom 225. obljetnice parka. Bila je to bajka, bajka na vodi i neosporno najljepša pozornica na kojoj sam u životu nastupio. Pianotron sretno putuje dalje, a nedavno je dobio čak tri nominacije za glazbenu nagradu Porin, i to u kategorijama: za najbolji jazz album, za najbolju jazz skladbu te za najbolju jazz izvedbu.

Kako je došlo do ideje spajanja dva instrumenta – mellotrona i klavira te kako je došlo do naziva Pianotron stil?

Ja sam veliki fan Beatlesa. Davnih dana u njihovim sam skladbama čuo zvukove koji su bili posebni, drugačiji. Tada sam krenuo istraživati o čemu je riječ i tako sam došao do mellotrona – prvog analognog sintisajzera iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Dok sam proučavao povijest tog genijalnog instrumenta, shvatio sam da su ga svi velikani koristili, od David Bowieja i Eltona Johna do Stevie Wondera, King Crimsona i brojnih drugih… Mellotron je poseban jer su njegovi zvukovi vrlo nesavršeni i pomalo čudni, a imaju toliko karaktera i odvažnosti. Pritom svi njegovi zvukovi zvuče jako razigrano i lepršavo. Upravo spoj mellotrona i klavira najbolje opisuje moj karakter; mellotron predstavlja onu razigranu stranu mene, vječno razigrano i znatiželjno dijete u meni dok koncertni klavir nosi tu neku ozbiljnost, onu drugu stranu mog karaktera, koja uvijek nešto promišlja o životu. Moja je dugogodišnja želja bila spojiti moje dvije najveće ljubavi, koncertni klavir i mellotron, u jednu priču gdje će oba instrumenta biti zastupljeni ravnopravno. Činilo se nemoguće. Zapravo, nije bilo lako. Oba instrumenta imaju toliko karaktera i bogati su tonski, tako da sam dvije godine svakodnevno razrađivao i uvježbavao program za snimanje albuma “Delightful F”. Onda sam shvatio da se kritičari i struka muče gdje da smjeste moj Pianotron, u koji glazbeni žanr. Rekao sam im neka se ne muče jer ni ja ne znam što je točno Pianotron. Znam samo da je to najiskreniji projekt kojeg sam ikad napravio, projekt u kojem sam sakupio sva svoja životna i glazbena iskustva u jednu priču i bez ikakvih ograničenja, potpuno izvan svih granica zona komfora, kroz mellotron i koncertni klavir ispričao svoje priče, Pianotron priče.

© Simone Di Luca

Znate li za ikoga u svijetu tko je prije ili poslije Vas koristi(o) tu tehniku sviranja? Ukoliko ne istu, možda nešto najsličnije njoj?

Zasad ne nam. Doista sam si dao truda istražiti radi li netko nešto slično, pa da me inspirira, da mi olakša put. No, nikoga nisam pronašao. Jako je čudan osjećaj stvarati nešto što nikad prije niste čuli, dok se vaše uši naviknu na taj zvuk, taj spoj zvukova. Onda su jednog dana ti zvukovi postali dio mene. Bio je to dan kada su mi i prijatelji i kolege koji bi kod mene svratili na kavu rekli: “Wow, kako fora ovo zvuči!”. Isti ljudi kojima je Pianotron bio čudan na početku. No, bio im je čudan jer je i meni tada bio čudan i jer u to doba još uvijek nije postao dio mene. Sad, s druge strane, ne mogu zamisliti koncert bez mellotrona u lijevoj ruci koji mi stvara razne atmosfere i upotpunjuje fraze koncertnom klaviru kojeg sviram desnom rukom. U međuvremenu sam nabavio još i dvije pedale koje sviram nogom, a u koje sam usnimio svoje vlastite zvukove; za svaku skladbu drugi zvuk koji bi još dodatno pojačao atmosferu. Ima tu svega, od zvukova velikih bubnjeva, dubokih tuba, gongova, činela, škara, zvuka podmorja… Svašta sam ja tu usnimio jer ne biram način kada želim dočarati neku atmosferu u glazbi. Te dvije pedale Pianotronu su dale treću dimenziju. Teško je Pianotron prepričati riječima, doista se nadam da će vaši čitatelji doći na neki od mojih koncerata i uživo poslušati moju glazbu, moje priče, moj život, sve ono što ja jesam, a ja im obećajem da će dobiti jednog iskrenog prijatelja koji im je spreman glazbom nesebično pokloniti dio sebe.

Ima li u vašoj budućoj karijeri još mjesta za traženje nekih novih, neotkrivenih, egzotičnih i zanimljivih zvukova?

Pa naravno da ima, ali to se mora desiti samo od sebe. Novi zvuk dođe kada meni dođe inspiracija za još neki detalj kojim mogu doraditi moje skladbe, moj nastup. Uvijek me koncerti inspiriraju. Na njima dobijem ideju što bih još mogao. Eto, donedavno sam imao samo jednu pedalu na kojoj sam nogom svirao treći zvuk, a sada sam nabavio drugu, kako bih imao još neke ekstra zvuke i efekte u glazbi. Svaki dan kada vježbam dobivam nove ideje, no najviše se fokusiram da u mom izričaju bude svoj i da ništa ne radim na silu. Glazba mora biti igra, neopterećena i slobodna – bez ikakvih sputavanja i bez previše razmišljanja. Tako da, uvijek težim vraćanju ka jednostavnosti i tom dječjem pogledu na svijet oko sebe, a time i na interpretaciju moje glazbe. Ja sam jednostavno takav karakter, koji će uvijek nešto istraživati. Blizanac u horoskopu i vaga u podznaku – mislim da ne trebam dalje objašanjavati.

Kada biste s ove pozicije mogli osmisliti/kreirati sve ono što će Vam se dogoditi u budućoj karijeri, što biste smatrali vrhuncem karijere, ono nešto dosad neostvareno, a čemu težite?

Težim isključivo miru u sebi i zadovoljstvu sa samim sobom. Upoznao sam jako puno jako uspješnih i bogatih ljudi, ljudi koji su ostvarili velike ciljeve i sve što su poželjeli. Sa svim tim ljudima pričao sam o istoj temi – o miru i zadovoljstvu. Njih ne kupuje bogatstvo ni slava. Naprotiv, tek tada je teško kada ste usamljeni ili nesretni. Nema tog novca koji može zaliječiti prazninu u čovjeku. Imao sam sreće upoznati puno takvih ljudi i davnih se dana uvjeriti da je smisao života ipak nešto drugo. Velike pozornice i veliki uspjesi – pa naravno da ih želim, ali da oni budu posljedica mog zadovoljstva sa samim sobom i sreće u onome što jesam i što radim, a ne da ti veliki ciljevi budu sredstvo za umanjivanje tuge i boli. To je onda kratkotrajno. Moj život je glazba i sve što imam dajem u nju, beskompomisno i maksimalno iskreno, a karijera ima svoj put, put kojeg onaj tamo gore zna puno bolje od mene. Ja sam zahvalan da imam tu priliku i blagoslov živjeti glazbu i živjeti od glazbe, dijeliti notama ljubav i neke lijepe poruke ljudima koji posjećuju moje koncerte, svakoga dana s radošću sjesti za klavir i mellotron i vježbati svirati, uživati u glazbi kao ono malo dijete koje je davnih dana prvi put čulo klavir i nikad ne izgubiti tu strast prema glazbi. Ako nju izgubim – izgubit ću sebe, a onda veličina pozornice i veličina uspjeha i nisu baš bitne. Zato napominjem, ja to vidim malo drugačije, jer vidio sam puno onih naizgled sretnih i bogatih, a da su davno izgubili ono nešto zbog čega su se počeli baviti glazbom.

Gdje Vas u skorijoj budućnosti može slušati domaća publika, a gdje strana?

14. ožujka očekuje me koncert u pulskom kazalištu, u travnju ću nastupiti u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu, a zatim putujem na turneju u Japan. Turneja će započeti koncertom na jednom od najvećih jazz festivala na svijetu – Tokyo Jazz Festivalu, što mi je neopisiva čast. Zatim ću imati još nekoliko koncerata u Japanu te nastupe na njihovim TV postajama gdje ću prezentirati Pianotron i album “Delightful F” japanskoj publici, čemu se jako veselim! Za ljeto imam puno datuma koji se ovih dana finalno potvrđuju, tako da će me pubika imati prilike uloviti u gotovo svakom većem gradu do kraja ljeta. Ima još nekih jako lijepih priča vezanih za Pianotron, no o njima ću reći nešto više nekom drugom prilikom.

LifestyleKulturaZvjezdan Ružić: Pianotron je najiskreniji projekt kojeg sam ikad napravio

Facebook

99,687FanovaLajkaj