Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu.
Svatko treba nekoga. Kako, molim, reći ćete? Pa svatko ima nekoga. Svatko ima puno nekih. Istina. Imamo puno svakoga, svatko ima puno nas. Utjelovljenih u ulogama, namještenih frizura, iskalkuliranih riječi. Oh, svatko ima puno nekih takvih.
Sjedimo nas dvije, pijemo jednu od onih godišnjih brzih kava između života koje vodimo, svaka na svom kraju države. Baš kao što smo sjedile poneko desetljeće unatrag. Kao da se ništa nije promijenilo. Razgovaramo, područje života koje sam ja obavila, nju tek čeka i obrnuto. Nekako usput uspijevamo shvatiti da ciklus nikada nije završen. Ciklus okolnosti je uvijek u toku, čitavog života slažemo kutije okolnosti. Premještamo ih, s ponekih brišemo prašinu, na druge dopuštamo prašinu. Kao da je život nekakvo platno koje doživotno slikamo nespretnim, zatim malo više spretnim prstima.
Kao što to obično biva u dubljim odnosima, preslažemo i kockice sebe, jedna drugoj naglas. Divimo se onima što smo ih složile, pogotovo onima koje smo složile nakon višegodišnjeg preslagivanja. Učimo jedna od druge, podržavamo se i odjednom zajednički dolazimo do zaključka kako je život doživotan proces. Vidiš, nikad se ne završava. Okolnosti se neprestano izmjenjuju. Ni mi se nikada ne završavamo. Što ćemo sada, ako to znači okako smo nesavršeni?
Usađuju nam vjerovanje kako trebamo putovati i postići do određene godine života, završen krug. Čega, savršenstva? Putem shvaćamo kako je savršenstvo iluzija. Svatko od nas sadrži sve u sebi. Kompletno ljudsko biće nije biće koje ne sadrži suprotni pol svega što smatramo savršenim. Sve je to negdje u nama i sve se ponekad aktivira. Stvar je u tome što zasigurno ne pokazujemo na vani što se sve i kada aktivira.
Mi igramo svoje uloge. Poslovna osoba, roditelj, učenik, dijete. Lutka na koncu se okreće, odigrava splet riječi, gesta, našminkanih usana, nenašminkanih usana i završava prizor. Naklanjamo se i napuštamo scenu, hvatajući predah prije idućeg prizora. Ponekad smo iza pozornice smireni, zadovoljni, jedva čekamo iduću scenu. Ponekad se skrivamo iza scene, skidamo ruž s usana, klupčamo se na podu od straha, plačemo svu nutrinu ispod naizgled savršenog pokrivača za javnost. Trepćemo mahnito u svom fascinantnom ludilu, savijamo se pod teretom uloga. Svatko treba nekoga tko ga zna, voli i prihvaća upravo u takvim trenutcima. Svatko treba nekoga tko stoji sa strane smijući se od radosti u takvim situacijama. Nekoga tko se smije jer vidi širinu krila polomljene ptice s poda. Nekoga tko ne poznaje samo ulogu, već sve ono ispod uloge, što je ponekad zastrašujuće. O količini u kojoj možete vidjeti nečiju zastrašujućost, ovisi količina predivnoće koju ćete nakon te zastrašujućosti imati privilegiju dobiti na dar.
Upravo tako, to je dar, dar sposobnosti koju vam donosi odluka voljenja i prihvaćanja nekoga upravo takvog kakav jest, van pozornice.
Ostavite drugima bavljenje i ocjenjivanje uloga o kojima se današnji svijet čini najviše zainteresiran. Ni ne sluteći kako iza pozornice leže najbolji odnosi, rudnik zlata skriven ispod površnog mišljenja kako je uloga bitna. Odvažite se, skupite hrabrosti gledati nekoga iza pozornice i ne bojati se onoga što vidite. Kada prevladate strah, pred očima ćete ugledati najljepše niti ljudskog stvorenja. Najljepša stvar koju nekome možete dati jest voljeti ga i prihvatiti upravo onakvog kakav jest. Ne onakvog kakav bi trebao biti, ne onakvog kakvim ga društvo želi, ne onakvog kakvim ga bilo tko ili bilo što uvjetuje. Svatko od nas zaslužuje imati nekog takvog i svatko od nas ima hrabrosti biti netko takav nekome.
