Kažu da male promjene često čine veliku razliku. Početkom godine pokrenula sam dijalog na temu zaštite intelektualnog vlasništva i kreativnog rada. Zatim kroz Instagram popratila komentare i mišljenja kreativaca koji su javno odlučili progovoriti o svojim iskustvima. Plagiranje, posebno u razdoblju hiperprodukcije sadržaja na digitalnim platformama sve je učestalije.
Što se dogodilo u međuvremenu?
Mic po mic primijetila sam kako su kreativci postali slobodniji adresirati svoje probleme, ali i plagijatore. Prema njihovim riječima, prvo kroz privatne argumentirane poruke i e-mailove. Ako upozorenja nisu polučila nikakve rezultate, a druga strana se oglušila na pristojne zamolbe da sporni sadržaj bude uklonjen tad bi plagirani rad bio javno eksponiran. Čovjek uči kroz javno sramoćenje ili ako ga institucije ‘opale po džepu’. Sredine, nažalost, nema.
Mediji polako, ali sigurno počinju obrađivati ovu aktualnu temu i praksu, a ja sam svoju inicijativu odlučila zaključiti razgovorom s pravnim stručnjakom. Čak i prije samog razgovora, lekcija koju sam naučila kroz cijeli proces istraživanja autorskih prava, adresiranju problema, dijalogu s plagijatorima i kreativcima glasi: ako se sami ne zauzmemo za vlastiti kreativni ili bilo koji drugi rad, nitko neće. Plagiranje ne možemo spriječiti, no na nama je koliko ćemo energije uložiti kako bi pravo i pravda bili na istoj strani.
S riječkim odvjetnikom Marinom Barićem odlučila sam provesti detaljan intervju kroz koji ćemo pokušati odgovoriti na sva važna pitanja koja se tiču autorskih prava i zaštiti istih.
Prvi korak u zaštiti intelektualnog rada je koncizno upoznavanje s materijom. Prema definiciji autorska prava su skup moralnih, imovinskih i drugih prava na autorskim djelima individualnog karaktera bez obzira na koji način na koji su izražena, oblik, vrijednost i namjenu, iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja te srodna prava. Marin govori kako hrvatski Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima vrlo dobro štiti autore, pobliže definira i razrađuje svaki pojedini pojam te bi za svaku osobu koja se bavi navedenim područjima bilo preporučljivo pročitati ga. Također navodi kako autorska prava nisu svugdje jednaka:
“Načelno sve uređene države štite autorska prava, no svaka država ima svoj Ustav i svoje zakone donosi samostalno, pa se tako i odredbe o autorskim pravima znaju dosta razlikovati u svojem sadržaju, opsegu i trajanju. Smatram da bi svaki autor trebao primijeniti osobiti oprez i dužnu pažnju prije upuštanja u poslovanje s međunarodnim elementima kako bi zaštitio svoje pravne interese – tu im jako može pomoći konzultiranje s ažurnim stranicama Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske i/ili drugog ovlaštenog tijela u državi u kojoj namjeravaju poslovati, kao i da si osiguraju pravnu pomoć u vidu odvjetnika koji može istražiti relevantni problem, komparirati zakone i upozoriti na ključne razlike između pravnih sistema.”
Nedavno smo kolegica i ja polemizirale što ako nam netko ‘ukrade’ username na društvenoj mreži kako bi na istom gradio svoj brend, koliki postotak kopiranja vizualnog identiteta se smatra kopiranjem… Na pola razgovora nas je uhvatio smijeh jer nijedna nije bila sigurna što može poduzeti. Naprimjer, lažne profile portala, celebrityja i poznatih brendova viđamo svakodnevno, no često odmahnemo rukom sve dok netko ne preuzme naše privatne fotografije i kreira lažni profil na društvenim mrežama. Tada je najčešća praksa pozvati zajednicu da prijavi profil. Nakon toga ponovno odmahnemo rukom i nastavimo sa životom.
Prema Marinovim riječima autori djela imaju isključivo pravo korištenja i raspolaganja svojim djelom, dok drugima mogu odobriti ili zabraniti korištenje djela. Dakako, ono nije neograničeno – podliježe sadržajnim i/ili vremenskim ograničenjima propisanim Zakonom uslijed kojih autor ne može birati hoće li dopustiti korištenje svojih djela – npr. u nastavi, informiranju javnosti, parodije i karikature…
Nadalje, povredu autorskog prava objašnjava kao “povredu njegovih moralnih ili imovinskih prava i može nastati uslijed povrede zakonskih odredbi ili autorskopravnog ugovora. Razlika je u osobi koja može počiniti povredu – ako se krši zakonska odredba povredu može počiniti svatko. Najčešća kršenja se sastoje u neodobrenim korištenjima autorskog djela, što je svako neodobreno korištenje autorskog djela kada je takvo odobrenje prema odredbama zakona potrebno. Pritom se često istovremeno krše i imovinska i moralna prava autora (npr. nenavođenje autora djela i prisvajanje tuđeg djela, neovlašteno umnožavanje, stavljanje u promet, javno prikazivanje, prijenos, prilagodba, obrada…). Ako se radi o povredi ugovorne obveze, povredu ugovora može počiniti samo ugovorna strana koja je povrijedila neku od odredbi ugovora koji za predmet imaju autorska prava vezana uz djela te se tu povreda procjenjuje od ugovora do ugovora.”
Ono što odvjetnici, pa tako i Marin, posebno ističu je da autor ima puno pravnih radnji koje može poduzeti kako bi se zaštitio, većina ljudi je kroz filmove i serije upoznata s tzv. cease and desist letter – opomenom kojom se traži prestanak svake radnje i daljnjeg kršenja njegovih prava. Zatim se može tražiti naknadu pričinjene mu štete i svih koristi koje je prekršitelj neovlašteno stekao povredom autorskih prava, plaćanje naknade za neovlaštena korištenja, itd. Uvijek je poželjno mirno rješenje spora, no u slučaju da isto ne uspije – preostaje tužba kao redovan pravni put. Barić ističe: “Teže povrede autorskih prava mogu rezultirati i prekršajnom i kaznenom odgovornošću počinitelja, dakako, pod uvjetima predviđenim posebnim propisima koji uređuju ta područja.”
Koraci pri zaštiti autorskih prava
Mnogi kreativci s kojima sam pričala i sami su rekli kako je prvi korak bilo dokumentiranje plagijata, a zatim jasna komunikacija prema osobi koja bi se predstavljala kao autor djela. Marin objašnjava kako autor prije traženja pravnog savjeta ima slobodu da samostalno riješi problem:
“S obzirom na to da su predmeti koji se tiču autorskog prava obično kompleksni i nijansirani – autor djela bi se u slučaju da sumnja na povredu svakako odmah trebao angažirati na prikupljanju dokaza o povredi njegovih autorskih prava i pripremu dokumentacije kojom će dokazati na koji način i u kojem opsegu se krši njegovo autorsko pravo.
To je posebno preporučljivo u doba digital contenta kada se uslijed potrebe za generiranjem većeg volumena sadržaja često poseže za tuđim autorskim djelima bez traženja odobrenja i plaćanje naknade. Potrebna je brza osobna reakcija u vidu npr. screenshotova, pregleda i komparacije s vlastitim sadržajem, kako bi odvjetnik i/ili drugo tijelo pred koje slučaj kasnije može doći čim lakše ustanovili opseg i sadržaj povrede. Ističem posebno tu ulogu autora jer je, obzirom na brzinu razvoja tehnologije i tržišta digitalnog sadržaja koje se tiče i kreatora i korisnika istoga, poželjno da se kroz dobro obavljen posao prikupljanja sadržaja dokumentacije čim lakše može točno utvrditi povreda, i to na način da bi svakom laiku moglo biti jasno.” Ukratko, sada službeno imamo dozvolu za screenshotove!
Zbog mitova o pravnom sustavu, autori su često demotivirani i inertni
Prema Marinovim riječima stav autora i javnosti je da parnični predmeti u Hrvatskoj dugo traju, da su neizvjesni i u konačnici skupi, pogotovo ukoliko se ne uspije u sporu: “Realnost nije daleko od navedenoga te se nažalost puno autora nikada ne odluči na tužbu upravo iz razloga što se boje potencijalnog dugogodišnjeg skupog parničenja gdje im uspjeh nije zagarantiran. Dapače, i autori i korisnici autorskih djela su često predmet pritiska druge strane obzirom da računaju na navedenu percepciju te da će zastrašiti drugu stranku kako bi postigli cilj.
Ta se percepcija mora mijenjati radi bolje zaštite svih autora. Pravna pomoć i zaštita odvjetnika nije rezervirana isključivo za najveće. Kada dođe do slučaja u kojem stranka (bilo autor ili korisnik autorskog djela) bude suočena s mogućom povredom autorskog djela, preporučam da se stranka dobro raspita i potraži odvjetnika upućenog u materiju autorskih prava koji će najčešće već i samim inicijalnim savjetom puno pomoći te moguće i riješiti problem za stranku. Ukoliko je riječ o potencijalnom parničnom postupku, dosadašnje iskustvo je da su odvjetnici spremni izaći u susret strankama i ugovoriti način plaćanja troškova i nagrade, obzirom da odvjetnička profesija pozitivno evoluira na način da prati tržište i prilagođava se potrebama stranaka”, ističe.
Edukacija o autorskim pravima prvi je korak zaštite
Na pitanje što prvo učiniti kada primijetimo da je naš rad potencijalno plagiran Marin odgovara:
“Preporučam da autori, koji su nesumnjivo najbolje upoznati s problematikom i najviše im je stalo do zaštite vlastitih autorskih prava, odmah po sumnji ili saznanju o kršenju prava (bilo kroz kopiranje, plagiranje, obradu – bilo koje neovlašteno korištenje njihovog autorskog djela) prionu na prikupljanje dokaznog materijala koji će olakšati kasnije dokazivanje povrede koja im je počinjena.”
Također prema riječima stručnjaka, treba očekivati da se kasnije o tim djelima raspravlja pred pravnicima koji najčešće nemaju posebna znanja koja autori imaju o struci neovisno o edukacijama i obrazovanju koje pohađaju.
Marin ističe: “Nitko ne može znati sve. Smatram da je životno i logično da će autor biti najbolje upoznat s prirodom problema i opsegom povrede, zatim s procjenama što se konkretno u njegovoj struci smatra kopiranjem te u kojem postotku određeno djelo može i mora biti originalno kako bi se smatralo zasebnim autorskim djelom, a ne neovlaštenim korištenjem tuđeg autorskog djela. Odvjetnička uloga je onda da dobro prikupljenu dokumentaciju kvalitetno privede svrsi te čim razumljivije predoči u čemu se povreda sastoji. Ukoliko dođe do parnice, nakon provedenog postupka i izvedenih dokaza, u konačnici o kopiranju i određenju na temelju prikupljenih činjenica odlučuje sudac nadležnog suda. Dakle, odgovornost leži i na autoru djela i na odvjetniku, kako bi se narativ povrede čim lakše i razumljivije prenio u pravni dokument te samim time povećala šansa za uspjeh u sporu.”
Moj osobni zaključak bio bi da ako provodimo neprospavane noći kako bi stvarali kreativu koja će probuditi emociju, ako se borimo sami sa sobom da pronađemo prave riječi kojima ćemo opisati naše viđenje svijeta nemojmo se odreći sami sebe jer nam je teško proći kroz bol.
Suočavanje s krađom i povredom autorskih prava je upravo prolazak kroz taj osjećaje težine i bespomoćnosti.
Marin govori kako neovisno o prirodi kreative Paretovo načelo i dalje vrijedi:
“20% ljudi proizvodi 80% svog sadržaja, i to više nego ikad u digitalno doba, kada 1% ljudi aktivno generira sadržaj dok 99% ljudi konzumira sadržaj.
Tim više pozivam kreativce da budu ponosni na sebe, svoje sposobnosti i rad te ih pozivam da poštuju sebe, svoj trud i vrijeme te da traže i da drugi adekvatno poštuju njihov rad, jer nažalost, bojim se da ukoliko se sami ne pobrinu za to i poduzmu nužne radnje, nitko drugi neće te će kultivirati daljnju pasivnu klimu koja odgovara isključivo kršiteljima autorskih prava. Ključan je po meni upravo autor i njegova volja da zaštite svoja mukotrpno stečena i proizvedena autorska djela i prava koja iz istih proizlaze.
Također, zaključno: ne bojte se pitati pomoć u pravnoj struci koja će vam nesumnjivo pomoći i izaći u susret.”
