Kolumna Katarine Marjanović, autorice bloga, studentice kroatistike, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku, blogu i Instagramu.
Sjećam se kad smo bili klinci, odlazak na more bio je događaj pred koji noć prije nismo spavali. Ni brat ni sestra ni ja. U tada zajedničkoj dječjoj sobi, brojali smo ovce, zvijezde i sekunde da jutro brže svane i sklapali mali samo nama znani tajni sporazum da nećemo tu noć spavati uopće. Izmišljali smo nepostojeće igre kojima smo postavljali i mijenjali pravila svake sekunde, onako kako kome odgovara, a kome se omakne da zaspi, taj je izdao i more i ljeto i bratstvo i sestrinstvo. Oči su se sklapale same, a tko bi i na sekundu zaspao, već sljedeće sekunde imao je misiju uvjeravanja da se to njemu nije i nikad ne bi dogodilo, časna riječ.
Ujutro bismo tijekom puta, čim se zatvore vrata auta, razvršili po zadnjem sjedalu sokove, smokije i sendviče, lagali da smo baš eto neizdrživo gladni i žedni i da nam najozbiljnije nije zlo, časna riječ. Onako k’o pravi klinci na ekskurziji. Mama je danima unaprijed radila popise duge odavde do Mjeseca i pakirala nas kao da kolektivno selimo u Australiju i to u neki dio u kojemu nema ni trgovine ni kruha ni signala ni života, a bome ni četkice za zube. Tata je vozio auto i na neku čudnu i neobjašnjivu foru svaki puta znao put do mjesta na kojemu smo ljetovali, mada nikad prije tamo nije bio. Danas i nije neki uspjeh u moru GPS-ova i „za 100 metara skrenite lijevo“ glasova, ali u to vrijeme je djelovalo kao super moć.
Onda smo s vremenom odrasli i došli u godine kada smo jedva čekali da mama i tata odu na more, a mi ostanemo kod kuće pa smijemo vani ostati zadnji jer „Mama i tata mi idu na more“ bila je rečenica s kojom si bio glavni frajer. Prve godine kada su nas ostavili same, napravili smo roštilj, samo eto tadašnji papa nije bio, a ne što nije bio pozvan, nego što nije mogao doći. Onda te prođe ta neka luda faza neovisnosti i prividne sedmodnevne samostalnosti koja se tebi čini stvarna, mada su ti mama i tata ostavili džeparac i skuhanu hranu za narednih 15 dana. I dođeš u fazu kada ti je praktičnije naći se na moru s mamom i tatom nego u rodnoj kući.
Izgleda da smo dogurali do te faze. I eto me s njima na moru, tri dana ranije nisam spavala, kao da sam dijete, samo što više nisam brojila zvijezde, sekunde i ovce iz zajedničke sobe s bratom i sestrom, nego sama, jer smo odavno svatko na svom kraju planete i u svom stanu, a zajednička soba se odavno raspodijelila na tri zasebne. Valjda je to ta faza u kojoj shvatiš koliko su dragocjeni zajednički trenuci. I to je valjda taj čuveni ciklus života. Kada se nakon svih eksperimentiranja, lutanja i roštilja, krug uvijek na kraju zatvori s tim nekim tvojim ljudima.
