Zašto uporno idealiziramo povratak bivšima?

Piše: Andrea Tintor

Andreu pratite na službenoj straniciFacebooku i Instagramu te čitajte njezine kolumne na Jolie.hr-u.

Ustajem da platim račun jutarnje kave dok mi za oko zapne naslovnica tjednika na kojoj dvoje bivših-sadašnjih-bivših nasmijano pozira uz kontradiktoran naslov, parafraziram, ‘Nakon razvoda brak’.

Ne zanimaju me detalji priče, ne zanima me pozadina, ne zanima me ‘naknadna pamet’ ni romantični vrhunac zapleta pa rasplet, ne zanima me čak ni motiv privlačenja pažnje, ne znam ni tko su ti ljudi… Jedino čemu se ne mogu oduprijeti je činjenica da opet neko dvoje koji su se razišli radi nepomirljivih razlika u karakteru prodaju priču kako se suprotnosti privlače.

I ne bih zakolutala očima da mi Rebekah nije poslala: Don’t let Jennifer Lopez and Ben Affleck trick you into getting back together with your ex meme. Da se ne znamo, sad već 22 godine, mislila bih da me zajebava. Ali ovo nije bila zajebancija, već ozbiljno upozorenje.

Bilo je lijepo dok je trajalo… Je li doista?

Ono što ne vidiš neposredno, tražiš. Točno tu rečenicu bih u tinejdžerskim godinama nadodala uz pojam ‘ljubav’.

Sve što nisam pronašla u stvarnom svijetu tražila sam u fiktivnom. Ako napravim analizu serija koje su se prikazivale na malim ekranima većina njih je uvijek veličala (ne)sretnu ljubav i dramu. Prema scenaristima, što veća drama, navodno je veća i ljubav.

Onda sam se zaljubila u realnom svijetu.

Zaljubila sam se u ideju.

Zbog te ideje uporno sam davala šanse i opraštala zavaravajući samu sebe da je to – strast. U jednoj od brojnih situacija, bile one trijezne ili pijane, na kršenje internog dogovora sam izjurila iz stana usred druženja. Uzela jaknu i cigarete, zalupila vratima. Kad je shvatio da sam ozbiljna dotrčao je do mene povukavši me za ruku da stanem. Okrenula sam se, s prvim riječima krenule su suze… Sjećam se da sam sigurno pet minuta vodila monolog nasred ceste gdje su usputni prolaznici mislili da sam luđakinja. Nije bilo daleko od istine. Možda je to bila prva situacija, ali definitivno nije bila zadnja.

Svađali smo se, mirili. Rekla bih da je seks bio dobar, no dobro nije odlično. Na trenutke kad sam bila sretna redale su se situacije u kojima sam se osjećala toliko jadno da samu sebe nisam prepoznavala… ‘Treba li ljubav boljeti?’, bilo je jedno od najčešćih pitanja koja sam si postavljala. Na svaku moju argumentaciju zašto se osjećam loše dobila sam izgovore, opravdanja… Na pokušaj odlaska od tog odnosa režirala bi se situacija radi koje sam popustila. Što veća drama, navodno je veća i ljubav.

Uvijek se sjetim one jeftine rečenice da sam znala bolje, napravila bih (ili odabrala) bolje, no retrospektivno shvaćam da vrijedi i da dobivamo točno ono što mislimo da zaslužujemo.

Završivši taj odnos, i po posljednji put svjedočivši raspadu narcisoidne ličnosti koja me zbog svoje ovisnosti o meni pokušava uvući u međuprostor nedorečenosti koja bi trebala trajati zauvijek, sahranila sam sebe kakvu sam poznavala.

Thank you, next

Mislila sam da će nakon što narativno pokopaju Mr. Biga završiti to uporno veličanje ženskog mazohizma koji zaboravi na vlastiti rast i napredak već uporno pokušava u svoj život ukalupiti ispodprosječnog frajera koji se uvijek iznova traži, a nikad ne pronađe.

Popularna kultura još uvijek voli servirati priče koje suptilno graniče s psihopatologijom koja se romantizira. Bennifer nije iznimka, kao ni *ubaci ime prijateljice* odluka da se osmi put vrati frajeru kojemu je vrhunac svakodnevice pušenje trave nakon neradnog dana kako bi se malo opustio jer ga je World of Warcraft izmorio.

Potaknuta blesavim memeom, nesuđeno-suđenim parom s naslovnice, Taylor Swift diskografijom i dosadom odlučila sam baciti oko na kolumne koje su se također odlučile pozabaviti ovom tematikom da provjerim kako mi vlastiti stav kotira.

Već neko vrijeme čudim se fenomenima koji tjeraju moju generaciju u stanje šoka i žaljenje za mladosti (?), počevši s Britney do reuniona Red Hot Chili Peppersa preko mirenja pedesetogodišnjaka koji su bili aktualni kad i Nokia 3310… (Pop) kultura sjećanja nikad nije bila jača zbog straha od odrastanja, napuštanja poznatog i svjesnog koračanja prema nepoznatom. Shvaćanja da ne živimo jednak život bez obzira koliko nam on bio nadohvat ruke.

Toliko je jaka potreba za opipavanjem prošlosti i ponovnog proživljavanja istih emocija da je ovo doba arhiviranih objavljenih postova na društvenim mrežama i blagoslov i prokletstvo. Jednako kao što se pokušavamo uhvatiti za prošlost koja je obilježila sadašnjost, postoji ta klopka, promil emocije koja ostaje nakon prekinutog odnosa da testira labilnost karaktera.

Prošlu godinu provela sam u čišćenju baš tih uspomena kojih se zapravo više ni ne želim sjećati više od sekvence materijala za tekst ili dva. Znam da se tamo ne (pro)nalazim, što nije slučaj za fotografije mojih prošlih života. Zaključila sam da dio pojedinaca koji ‘čuvaju’ fotke s bivšima u online prostranstvima tim činom suptilno poručuju kako u njima nije (bio) problem i hrane dodatni sloj fiktivnog potencijala za obnovom odnosa. U njima JE problem.

Paralelno čitam kolumne koje sam iskopala i ne vjerujem kolika je zaluđenost ‘sretnim završetkom’ odnosa koji je odlično marketinško gorivo i fikcija koja graniči sa stvarnošću. Tekstovi seciraju svaki period njihovog odnosa do usporedbe što ponovne zaruke ovog slavnog para znače za jednu kolumnisticu u njenom današnjem životu pa do analize financijske isplativosti preko kopanja po starim intervjuima i fotkama…

Zar se doista hranimo konstruiranim životima umjesto da naučimo verbalizirati i komunicirati vlastite emocije?

Glupa pitanja.

Prestala sam čitati i Rebeki odgovorila: NEĆE!

LifestyleKolumneZašto uporno idealiziramo povratak bivšima?

Facebook

99,687FanovaLajkaj