Saznajte tko se krije iza tekstova koje čitate svake nedjelje!
Kada se na našem portalu prije nešto više od dvije godine pojavila Andrea Tintor, nismo previše razmišljali koliko će dugo trajati ta “veza”. No, sa svakom novom kolumnom ova mlada novinarka davala nam je do znanja da je želimo zadržati što dulje. Britkog jezika, oštrog uma, uvijek uz snažne argumente, polako je širila svoju publiku i pokazala da nova generacija žena planira živjeti beskompromisno i autentično, što u Hrvatskoj, priznat ćete, nije uvijek jednostavno.
S Andreom smo popričali o pisanju, inspiraciji, cenzuri… i svemu onome što čini kockice njenog spisateljskog života. Što nam je otkrila, saznajte u nastavku.
Zašto ti je zanimljivo izražavati se kroz kolumne?
Odrastala sam sama, odnosno prije vrtića postojalo je vrijeme kad bih se igrala u tišini i mislim da sam već u ranoj dobi počela razvijati unutarnje monologe. Um mi je uvijek bio aktivan, stvarala sam različite priče i scenarije… Tata mi je oduvijek pisao čestitke u poeziji pa me i to fasciniralo – kako osoba može biti nadarena za poetsko izražavanje, a radi kao elektromehaničar. Takav primjer dao mi je nadu da mogu što god poželim bez obzira na obrazovanje ili trenutno zaposlenje.
Također sam voljela izražavati svoje stavove u pisanoj formi, pisala sam i dnevnik pa vjerujem da je pokretanje bloga bio logičan slijed događaja, a kolumne su samo nadogradnja mojeg pisanja. Ono što bi trebalo biti sljedeće je definitivno roman, ali za takav pothvat još skupljam hrabrosti i izgrađujem sebe kao novinarku, kolumnisticu i spisateljicu. Želim biti ponosna na napisano, da moji čitatelji prepoznaju vrijednost moje proze, a ne izdati nešto samo kako bih privukla medijsku pozornost. Ne zanima me takozvana instant slava.
Je li ti draže pisati o osobnim iskustvima ili komentirati društvena događanja, što ti je bliže? Je li to uopće odvojivo?
Ovisi o trenutku i aktualnim događajima. Ne bih se mogla opredijeliti samo za jednu tematiku jer smatram da je to stavljanje same sebe u kutiju. Pojedine kolumnistice u Hrvatskoj se drže isključivo komentiranja društvenih događanja jer znaju da će im to automatski osigurati čitanost, tu doista nema puno filozofije. S druge strane, uzori su mi žene koje se ne boje napisati što misle i javno izraziti stav, koje su uspjele izgraditi vlastiti stil u kolumnama, ali i u romanima poput Milane Vlaović Kovaček, Vedrane Rudan i Rujane Jeger.
Neki od mojih najčitanijih tekstova su upravo oni o osobnim iskustvima u kojima sam progovorila o razvodu roditelja, odrastanju, ljubavi… To je moja prošlost, moj život i ne sramim ga se, a vjerujem da se svatko u nečemu može pronaći. Kad pišem o sebi ili osobnim iskustvima, često mi je pisanje terapija.
Što kod sebe vidiš kao najveću razliku u pisanju prije tri godine i sad?
Ne bojim se i slobodnija sam pri izražavanju. U tinejdžerskim danima bila sam vrlo nesigurna u sebe, ali i jako tvrdoglava kad su u pitanju ciljevi i što želim postići „kad odrastem“. Danas odvojim vrijeme za razmišljanje i kalkulacije, ali brzo donosim odluke hoću li nešto napisati ili ne. Prije tri godine bojala sam se komentara, bojala sam se da će netko iz bliske obitelji pročitati napisano… Ukratko, bojala sam se svega, no istovremeno sam bila jako sretna jer sam odlučila ostvariti svoje snove.
Pisanje doživljavam kao dijelom sebe, svog identiteta, kao posao i kao budućnost, ne razmišljam previše već sam se prepustila temama i intuiciji, ne obraćam pozornost na komentare već kako rastem ja, raste i moje pisanje.
Tvoje kolumne su prepoznatljive po britkom jeziku, cenzuriraš li se ikad?
Uf, teško pitanje. U svakodnevnom životu jako puno psujem i ne ponosim se time, pa u kolumnama kalkuliram da se osjeti moj stil, ali da to nije vulgarno i prosto već simpatično, nešto s čim se svatko može poistovjetiti. Smatram se dosta radikalnom po nekim pitanjima, te pokušavam naći sivilo između crne i bijele pa kako nastaje tekst promatram u kojem smjeru ide.
Ne cenzuriram se da bih pridobila simpatije, no smatram da u svemu treba postojati mjera i ukus, pa čak i u iznošenju stavova. Nastojim da čitateljice, jer su one moja većinska publika, izvuku poruku, misao, nešto što će ih natjerati na razmišljanje… Već sad, nakon nekoliko godina pisanja znam prepoznati koja kolumna će imati kakav odjek u javnosti. Ipak, najviše volim reći ono što drugi misle, ali se ne usuđuju.
Blogovi u posljednje vrijeme nisu toliko u fokusu javnosti, kako vidiš razvoj blogosfere općenito, i seljenje sadržaja na društvene mreže poput Instagrama?
Nije ni televizija ubila radio, pa neće ni društvene mreže blogove. Točnije, smatram da u razvijanju poslovnog plana ako se radi o online biznisu treba imati vlastitu web stranicu čiji je vlasnik osoba koja stoji iza nekog Instagram ili Facebook profila. Super je imati stotine tisuća pratitelja na nekoj društvenoj mreži, ali vlasnik tog profila je zapravo netko treći tko sutra može ugasiti sve i što smo napravili – ništa.
Nisam osoba koja će svoj posao ili brend koji gradi prepustiti trećoj strani da se igra s njim kako joj odgovara. Smatram da dugoročno mogu opstati pojedinci čiji posao bude prisutan u svim medijima od radija preko društvenih mreža do televizije i na kraju djeluju u offline svijetu tako da imaju prihode od vlastitih proizvoda ili usluga, a ne da ovise o posrednicima. Chiara Ferragni je odličan primjer te se nadam da će se domaće djevojke ugledati na nju kako bi izgradile svoje poslovno carstvo. U inozemstvu su mnoge djevojke od hobija stvorile jako unosne poslove te je vrijeme da se takvo razmišljanje preseli i u Hrvatsku, ali bez rada nema ni uspjeha.
Što se tiče autentičnih glasova i osoba – za njih uvijek ima mjesta da se istaknu, samo moraju biti uporni.
Gdje vidiš Andreu za 10 godina od sada?
Andreu za deset godina vidim s nekoliko izdanih knjiga, pokojim napisanim scenarijem, dva – tri Jack Russell terijera, u puno boljoj fizičkoj formi nego danas uz partnera koji podržava moje fiks ideje, a obiteljski prijatelj nam je Adam Levine.
Jako sam intuitivna osoba te vjerujem osjećaju koji me uvijek vodio u dobrom smjeru čak i kad sam mislila da sve ide k vragu, pa se nadam da će tako biti u budućnosti. Ne bojim se sanjati, za nekoga nerealne snove, jer često je moja vizija bila ono što me održalo na životu kroz teška životna razdoblja.
Cilj mi je da moj posao bude decentraliziran tako da ne mogu reći gdje ću živjeti, ali vjerojatno će to biti grad uz ocean na kojem je tropska klima sa sunčanim danima. Imam jako puno ciljeva i želja, pa ako ih ostvarim i pola – nitko sretniji od mene.
