Za Lu Jakelić glazba nikada nije bila samo način stvaranja pjesama, već prostor u kojem se osobne emocije, ideje i iskustva pretvaraju u nešto što može pronaći put do drugih. „Amajlija“ tako postaje i simbol nove faze njezina rada – konceptualnog svijeta u kojem se zvuk, vizual, pokret i emocija međusobno nadopunjuju. Dok radi na svom trećem albumu, Lu sve više preuzima i ulogu kreativne producentice, istražujući nove načine kako svoju viziju pretvoriti u cjelovito iskustvo.
Dio tog svijeta publika će moći doživjeti već 7. listopada u zagrebačkom Boogaloou, gdje priprema koncert s plesačima, koreografijama, vizualima i velikom produkcijom. Uoči nastupa razgovarali smo s Lu o njezinim malim ritualima, stvaranju iz osobnih emocija, novoj glazbenoj eri i onome što želi da publika ponese sa sobom nakon koncerta.
„Amajlija“ je pjesma koja već svojim naslovom sugerira nešto što nosimo sa sobom i čemu pridajemo posebno značenje. Imaš li ti u privatnom životu neki svoj mali ritual, predmet ili „amajliju“ bez koje ne ideš?
Volim tišinu prije velikih odluka ili nastupa, mirisne štapiće i svijeće, manifestacije ili malene i značajne molitve ili citate. Sve to mi pomaže da se osjećam dobro i sigurno.
Tvoje pjesme često nastaju iz vrlo osobnih emocija. Je li ti danas lakše pretočiti ono što proživljavaš u glazbu ili postoje emocije koje ipak radije ostavljaš samo za sebe?
To je moj primarni i primalni način izražavanja, tako da pišem generalno – bez ideje da to bude za druge. Najčešće su to pjesme, ali ponekad su samo moji dnevnici. To ostavljam sebi, a ostatak volim dijeliti. Ponekad je tek u dijeljenju razumijevanje.
Novi album donosi drugačiju energiju i zvuk. Jesi li tijekom rada na njemu imala neki trenutak u kojem si pomislila: „Ovo je smjer u kojem želim ići“?
Da, i to igrom i dječjim uzbuđenjem. Sada sam i u ulozi producentice ili barem kreativne “direktorice” zvuka, pa me baš raduje učiti i eksperimentirati. Puno sam isplanirala unaprijed (boje, miris, zvuk, motive) pa me veseli materijalizirati to u aranžman i puni doživljaj. Zato je treći album na kojem radim konceptualan i veliki korak za mene.
Koliko se tvoj odnos prema vlastitim pjesmama promijeni kada ih nakon mjeseci rada prvi put izvedeš pred publikom? Može li publika nekad pjesmi dati novo značenje?
Apsolutno, rekla bih da publika daje finalno potrebno značenje i smisao. Uživo nastupati je moja primarna želja i potreba, ta konekcija i boja koja se stvori u odnosu s publikom. Nekad je to i tišina između pjesama!
Za koncert u Boogaloou pripremaš i plesače, vizuale i produkciju. Koliko je zahtjevno okupiti sve te elemente u jednu cjelinu i pritom sačuvati ono najvažnije – emociju pjesme?
Zahtjevno, skupo, konzumiran te cijelog: vrijeme, planiranje, logistiku, organizaciju i emocije. Rad na sebi je potreban svakodnevno. Troši za “a good cause” pa je proces intenzivan, ali i fenomenalan. Velika je prilika za rast, vlastite granice i probijanje istih, umirenje kada mi je najteže ili najpotrebnije i samoregulaciju. A naravno, i za manifestiranje snova.
Postoji li nešto što publika o tebi možda ne bi očekivala, a što će moći vidjeti upravo na ovom koncertu?
Ples, koreografija, elementi scene i teatra, kretanje, režiju uživo, veliki kolektiv na bini. Enormno se radujemo!
Kroz karijeru si prošla put od vrlo intimnih autorskih trenutaka do velikih pozornica. Je li se s rastom publike promijenio i pritisak koji osjećaš kada stvaraš novu glazbu?
Pritisak se smanjuje u smislu da moram biti netko drugi ili drugačiji da bi me prihvatili. Imam samo veću želju da se napredak vidi, čuje i da pružam još više svima koji kupe ulaznicu, album…
Osim glazbe, važan dio tvog rada postaju i vizualna estetika, pokret i scenografija. Kada radiš na novom projektu, dolazi li ti prvo pjesma pa sve ostalo gradiš oko nje ili ponekad upravo vizual pokrene glazbenu ideju?
Pjesma je osnova, da. Poruka i njena priča, ali i cjelina, jer uvijek pišem albume, odnosno povezane priče. Onda ih “oblačimo” u potrebne efekte i motive, proces je kreativan, zanimljiv, dubinski. Barem u mojoj “kući”.
Kada 7. listopada izađeš na pozornicu Boogalooa, što bi voljela da publika ponese sa sobom kući – neku konkretnu pjesmu, emociju, sliku ili jednostavno osjećaj da je bila dio nečeg posebnog?
Osjećaj uzbuđenja, doživljaja, “dobrog”. Da ih uveseli, iznenadi, ispuni i izliječi.
