Pastry chefica Ivana Čuljak vlasnica je i glavna kreativna sila iza „Neka jedu kolače“, slastičarnice koja se smjestila na adresi Kamaufova 22 u Zagrebu. Slastice s njenim potpisom inspirativan su rezultat njenih brojnih putovanja diljem svijeta, oduševljavaju okusima i izgledom, a nadodajmo popisu i krafne u veljači koje su već sad stekle kultni status i rasprodaju se tjednima unaprijed.
-
Kada se prisjetiš Čulo na MasterChefu i Čulo sada, koje su razlike? Što se promijenilo, a što je ostalo isto?
Započet ću ovo s jednom rođendanskom čestitkom koju sam dobila prije dosta godina. Znate kako to ide kad vam čestitaju: Sve najbolje, ostani takva kakva jesi, nemoj se mijenjati…
Prijatelji mi je tada napisao: Želim da nikad ne ostaneš ista, već da se mijenjaš, rasteš i sazrijevaš duhom. I to je valjda najbolja čestitka koju sam dobila i trudila primijeniti.
Naravno, ja sam u svojoj srži zadržala svoje Ja, ali radila sam na sebi godinama i još uvijek radim, rastem i nastojim biti bolja verzija sebe.
-
Sigurno imaš izazovnih dana kada jednostavno uopće ne želiš raditi, kako se boriš protiv toga?
Pa iskreno, imam ih, ali nisu učestali. Naučila sam da biti poduzetnik znači ne imati dan odmora jer i kad ne radim fizički, radi moj mozak. Drago mi je što sam još uvijek zaljubljena u svoj posao, u ono što radim i stvaram skupa sa svojim timom. O svom poslu razmišljam pa više manje stalno i to je okej…
-
Kada sagledaš cjelokupni poslovni put, čemu najviše duguješ svoj uspjeh?
Svojoj tvrdoglavoj glavi. Da nisam bila tako tvrdoglava tko zna gdje bi me put odveo.
Uz svoju tvrdoglavost moram naglasiti i svoju obitelj i krug prijatelja koji su moja vječna podrška u svemu što stvaram.
Majka mi je uvijek govorila da što naumim to izumim, to mi je često bila vodilja. I kad bi mi bilo teško i kad bi htjela odustati samo bi sebi ponovila „sjeti se šta ti je mater govorila“.
“Ja sam u svojoj srži zadržala svoje Ja, ali radila sam na sebi godinama i još uvijek radim, rastem i nastojim biti bolja verzija sebe.”
-
Što bi izdvojila kao najbolje stvari na svom poduzetničkom putu? Što te čini ponosnom? Zbog čega vrijedi sav trud?
Često volim pogledati slike mojih prvih torti i kolača, koje sam ozbiljnije počela raditi još prije 12 godina i mislila da znam sve. Sad se tome slatko nasmijem, ali budem i ponosna jer kroz njih vidim koliko sam napredovala i rasla.
Sjećam se i svog prvog natpisa “Neka jedu kolače”; prijatelj me u Kambodži u Siem Reapu prije osam godina dočekao na aerodromu s velikim kartonom na kojem je pisalo “Neka Jedu Kolače”. Tada su Neka Jedu kolači bili u snovima, ali pet godina kasnije san je postao java.
Ponekad, doduše rijetko, neke stvari uzmem zdravo za gotovo pa se brzo osvijestim i sjetim male Ivane koja je o stvarima koje su mi sad svakodnevnica sanjala i imala ih redovno u svojim molitvama pred spavanje.
Uvijek volim reći da se trud isplati, kad tad. Nijedan trud nije uzaludan i dođe na naplatu točno kad svemir to odredi.
-
Postoje li dijelovi u tvom poslu koji ti ne donose nužno užitak nego je se jednostavno trebaju odraditi? Kako pristupaš takvim segmentima posla?
Užitak mi nije administracija niti sjediti za laptopom. Da mogu samo bih stvarala i bila kreativna, ali biti poduzetnik ne znači samo raditi ono što volite. To nije nikako moja jača strana pa nekad mislim da mi je lakše ispeći 10 plehova nego riješiti taj jedan papir koji uvijek nedostaje.
“Ne želim brzati stvari i ići nešto na silu, radim po osjećaju i trudim se uživati u svakom procesu posla i našeg rasta.”
-
Kada krenemo u nekakav poslovni pothvat, često ne možemo ni zamisliti što će se sve događati po putu. Postoji li neko negativno iznenađenje koje te dočekalo i koje je možda obilježilo tvoj put? Ili možda nešto pozitivno što te iznenadilo?
Meni je dugo trebalo da se odvažim otvoriti firmu. Prvo, možda će zvučati smiješno, ali bojala sam se te hrvatske birokracije i imala sam sliku da će tete na šalteru vikati na mene.
Od samog starta do evo sada sto puta sam se razuvjerila. Znam da se ljudi jako žale na našu birokraciju, ali meni su na mom putu većina bili baš suprotno – srdačni ljudi, pomogli u moru mojih pitanja, uputili me gdje trebam, objasnili ako nešto nisam znala. Ako jedna od teti sa šaltera ovo čita koja je pomogla u moru mojih pitanja – fala joj.
Stvari u poslu ne bih nazvala negativnima, nego samo preprekama za koje treba izdvojiti određeno vrijeme i energiju kako bi se problem riješio.
“Uvijek volim reći da se trud isplati, kad tad. Nijedan trud nije uzaludan i dođe na naplatu točno kad svemir to odredi.”
-
Koji su budući planovi za „Neka jedu kolače“? Planiraš li širenje? Imaš li u glavi već neki razrađeni plan ili više funkcioniraš prema osjećaju?
Imam jako puno ideja i želja. Neke su vezane za Hrvatsku, druge za drugi kraj svijeta, treće za Hercegovinu.
I vjerujem da će se ostvariti. Naravno želim rasti i rastemo, ali postepeno, baby steps.
Ne želim brzati stvari i ići nešto na silu, radim po osjećaju i trudim se uživati u svakom procesu posla i našeg rasta.
-
Što za tebe znači uspjeh?
Za mene je uspjeh moj tim; moja Tonka koja je sa mnom od samog početka, zatim Mara, pa ostale cure koje su došle s novom lokacijom – Marta i Kika.
Uspjeh mi je kad svakog prvog u mjesecu moje cure imaju plaću na svom računu i što s osmijehom obavljaju svoj posao.
Uspjeh mi je što skupa sve stvaramo, što svaki dan se trudimo biti bolji i što znam da vole svoj posao.
Uspjeh mi je što svom timu nisam samo šef, već i prijatelj.
Uspjeh mi je kad mi klijent pohvali kolač i kad dolazi u slastičarnicu i zbog mene i mog tima. Uspjeh su mi nasmijani gosti, uspjeh mi je kad ih veseli dolazak kod nas.
Jer Neka Jedu Kolače nisam samo ja, to je moj tim i želim da i dalje nastavimo nizati ove uspjehe.
Hvala našim klijentima i partnerima na podršci u ostvarenju projekta; L’Erbolario, Beauty Garden, Kallos, Answear.hr, Jordan, Ghetaldus, Skintegra, lunilou, Tvornica Zdrave hrane, Kiehl’s, Silmari.
