Gretchen Andrew poznata je po spoju tradicionalnih umjetničkih medija i suvremenih tehnologija – fotografije, ulja, algoritama i robotike. Prije nego se posvetila ovoj tehnološko-umjetničkoj praksi, pod mentorstvom slikara Billyja Childisha bavila se konceptualnim radovima u području “search engine art” umjetnosti koja propituje sustave internetskih pretraživača. Njezini radovi izlagani su diljem galerija i muzeja u SAD-u i Europi, a nedavno je Whitney Museum of American Art dodao dva rada iz serije Facetune Portraits – Universal Beauty u svoju kolekciju. Andrew često nastupa i kao kritička promatračica digitalne estetike i moći algoritama, propitujući institucije moći kroz umjetničke geste, vizualne intervencije i kodiranje.
Serija Facetune Portraits nastala je kao refleksija naše svakodnevice ispunjene filtrima, uređivačima lica i algoritamskim idealima ljepote. Navikli smo viđati filtrirane, zaglađene i temeljito obrađene fotografije na društvenim mrežama da više i ne preispitujemo, a čin objavljivanja bez manipulacije doživljava se gotovo kao hrabar ili barem osvježavajući. No, što bi se dogodilo kada bi proces obrade poput facetuninga „preveli” iz digitalnog u fizičko okruženje? Bi li slika i dalje izgledala savršeno, picture perfect?
Andrew radi inovativan spoj – koristi robotiku da na fizičko ulje na platnu nanese “uljepšavajuće” algoritamske korekcije koje inače u digitalnom svijetu prolaze neprimjetno. Tako nastaju dvostruki portreti: na jednoj strani lice kakvo jest, a na drugoj verzija oblikovana algoritmom. Modifikacije koje sugeriraju aplikacije poput Facetune-a, s ciljem stvaranja „privlačnije”, zaglađenije verzije subjekta na slici, umjetnica uz pomoć prilagođene robotike prenosi u tehniku ulja na platnu, naglašavajući tako napetost i nesklad između onoga što jesmo i onoga što algoritmi sugeriraju da bismo trebali biti. U tom spoju i sukobu nastaje napetost između stvarnog i zamišljenog izgleda, između individualnosti i univerzalnog digitalnog standarda. U izvedbama iz serije Universal Beauty, Andrew koristi motive poznatih natjecateljica ljepote iz različitih zemalja, sugerirajući kako algoritamski “ideal ljepote” briše lokalne i kulturne razlike. Usprkos visokoj tehnološkoj sofisticiranosti, Andrew ostaje vjerna slikarskom gestu – mrlje, potezi kistom i kontradikcije na platnu otkrivaju napetost između ručnog i strojno generiranog. Radovi vizualiziraju ono što inače ostaje skriveno: tragove digitalne manipulacije, ali i naše težnje da pripadamo nekom izmišljenom standardu. Izložba u Zagrebu prilika je da publika iz prve ruke vidi kako digitalni i fizički svjetovi sudjeluju u oblikovanju naše percepcije, i kako umjetnost može razotkriti odnose moći koje često ne primjećujemo.
