Upoznajte Andreju Filipović-Grčić, direktoricu marketinga u Setcoru, jednoj od vodećih hrvatskih ICT tvrtki, koja vam otkriva zanimljivu priču o izazovima s kojima se susrela na svom putu do uspjeha.
Razgovarali smo o njezinoj bogatoj karijeri u marketingu, inspiraciji i burnoutu, počecima u IT industriji te saznali neke savjete za uspjeh.
- Glavna ste direktorica marketinga u IT firmi Setcor, je li tehnologija bila vaš skok u nepoznato ili je to nešto što ste oduvijek htjeli?
Tako je, nikad prije nisam radila u IT industriji. Najveći dio dosadašnje karijere provela sam u medijima, nakon čega sam promijenila nekoliko različitih industrija te se naposljetku odlučila za IT. Odluka nije bila nimalo laka, uvijek je najteže zakoračiti u nepoznato, ali je istovremeno to za mene bio veliki pokretač i motivacija.
- Marketing je u pravilu vrlo dinamičan posao za koji se mora biti na „sto strana“. Koliko je to zapravo naporno s obzirom na to da ste i majka?
S jedne strane zaista zna biti jako dinamično, jer je to posao koji zahtijeva stalnu inovaciju, kreativnost i jako dobre organizacijske sposobnosti što zna biti iscrpljujuće. Međutim, sve ovisi kakav ste tip osobe. Nekoga to i drivea. Ja zaista uživam u samoj prirodi svog posla i ako izuzmemo stresni dio istog, rokove i sl., posao me uvijek veselio i ustvari me punio energijom.
Mislim da je to slučaj sa svakim poslom prema kojem osjećate neku vrstu strasti. Mislim da je ta strast u marketinškom poslu jako važan faktor uspjeha jer se radi o kreativnom poslu. Ja sam netko kome dinamika odgovara. Ne volim rutinu. Također, ne volim „odrađivati“ posao, a ukoliko upadnem u monotoniju ili neperspektivno okruženje, sklonija sam promjeni radnog mjesta.
S druge strane, majčinske obveze su totalno drugi nivo napora. Nekad mi se činilo da su periodi stresa na poslu, prekovremenih sati, dana i tjedana u uredu, vrhunac napora i iscrpljenosti, sve dok nisam dobila dijete. To je jednostavno neusporedivo i zato mi je danas smiješno kad se sjetim što sam nekad smatrala umorom. No, istovremeno, plodovi i rezultati ulaganja u odgoj djeteta su nemjerljivi s bilo čime drugim i satisfakcija koju niti jedan posao ne može pružiti.
- Kao žena u IT sektoru, jeste li se ikada susreli s nekom vrstom predrasuda?
S obzirom na to da je Setcor prva kompanija u ICT industriji za koju radim, mogu samo govoriti iz tog iskustva. Jako sam zadovoljna što mogu reći da se nisam susrela s bilo kakvom vrstom predrasuda u tom smislu. Možda pomalo i neočekivano, vjerojatno sam ja ta koja je imala predrasude prema IT sektoru i ljudima u IT-ju. Šalu na stranu, generalno mislim da u kolektivu u kojem je fokus posao, rezultat i postizanje sinergije u realizaciji ciljeva, nema mjesta tom tipu odnosa i komunikacije. Razina profesionalnosti i korektnosti u tvrtki u kojoj radim je zaista na zavidnom nivou, i drago mi je što, nakon raznih drugih iskustava, mogu svjedočiti tom pozitivnom primjeru iz sadašnje pozicije rada u Setcoru.
- Iako nekada tako izgleda, put do uspjeha sigurno nije bio lagan. Odricanje, odustajanje, pa ponovno ustajanje… jeste li ikada bili na rubu ili doživjeli „burnout“? Koje su to prepreke s kojima ste se susretali?
Ranije, znala sam doći u situacije „izgaranja“ na poslu. Kao što sam navela, vrlo sam strastvena oko svega što radim i dajem svoj maksimum kada imam jasan cilj i motiv. Perfekcionizam i pretjerano detaljiziranje su stvari kojima sam prirodno sklona i morala sam poraditi na njima. Dobro je imati viziju i razrađen cilj, međutim, treba računati s tim da je nekad neizvedivo i nerealno da rezultat u svakom njegovom aspektu bude točno onakav kakav je bio u našoj inicijalnoj viziji i planu.
Zato uvijek pokušavam osvijestiti situaciju, staviti stvari u perspektivu i realni kontekst. Mislim da mi je i u tom smislu majčinstvo pomoglo, jer vas ono, htjeli to ili ne-htjeli, nauči da budete fleksibilniji, strpljiviji i spremni na to da stvari neće nekad ići po planu.
- Vaš posao zahtjeva kreativnost i često smišljanje novih ideja. Otkud crpite inspiraciju i dogodi li se ipak, nekada, da ponestane ideja?
To je najbolji dio marketinškog posla – onaj dio gdje se „igramo“, kreiramo neku sliku, viziju i onda je pretvaramo u stvarnost. Taj dio posla pruža osjećaj slobode i kreativnog izražavanja koji mi je jako potreban. Kroz dosadašnji rad, stekla sam poprilično iskustvo u raznim područjima marketinga – od strategije, osmišljavanja i realizacije kreativnih kampanja, copywritinga, dizajna, brend menadžmenta, projekt i event menadžmenta, produkcije, logistike…
Ta širina mi daje slobodu da se bavim različitim stvarima na svim nivoima planiranja i realizacije, a vrlo važno mi je da mi kompanija u kojoj radim omogućuje tu slobodu. Ponekad je kreativa u fokusu, ponekad sam više usmjerena na planiranje i organizaciju, analize, predviđanja, tablice i slično. Ta raznovrsnost mi je super, omogućuje mi kreativne „uzlete“, ali i kreativne pauze. Također, jako je važno kakav tim imate jer ideje, inspiracija i motivacija idu u oba smjera, od vas prema timu i obrnuto.
- Postoji li neki neuspjeh od kojeg i dan danas okrećete glavu, nešto što bi nazvali svojim „kamenom spoticanja“?
Zaista ne mogu reći da sam imala nekih značajnih neuspjeha dosad. Krivih odluka je definitivno bilo, no bez nekih drastičnih posljedica, a svakako s dobrim lekcijama za mene osobno. Moj profesionalni razvoj išao je jako postepeno i sretna sam da je tako. Ništa se nije događalo ad hoc, već kontinuiranim učenjem, radom i stjecanjem iskustva. Iskustva koje i dalje prikupljam. I to neko samopouzdanje u profesionalnom smislu, gradilo se postepeno, s iskustvom. Moja generacija milenijalaca, čini mi se, kada je započinjala svoj poslovni put, bila je u svakom smislu malo skromnija u nastupu. Bili smo puni strahopoštovanja prema nadređenima i iskusnijim kolegama – nekako svjesni svog neiskustva i neznanja u tom trenutku. Kao takva, ponekad sam ipak možda predugo čekala na tu povišicu, to napredovanje i sl., odnosno, rijetko sam sama inicirala takve stvari.
Čini mi se da se nove generacije puno bolje snalaze u tom pogledu. Svakako mi se čini da imaju puno više samopouzdanja i jasan stav u startu. E sad, je li to sasvim opravdano, to je možda tema za diskusiju i neki drugi članak.
- Koje su najvažnije i najteže lekcije koje ste naučili tijekom svoje karijere? Postoji li nešto što biste voljeli znati na početku svog putovanja koje znate sada?
Prvu stvar koju bih voljela znati u startu jest da se ne treba bojati promjene. Odluka o odlasku s prvog radnog mjesta za mene je bila „kraj svijeta“ – preispitivanje, dvojbe, strah od nepoznatog. Svaka, ali svaka promjena je u konačnici dobra za vas, čak i ako je pogrešan izbor u pitanju. Ne treba se bojati krive odluke, ali je jako važno donijeti odluku. Osobno, najviše sam naučila upravo iz manje ugodnih iskustava i naizgled krivih izbora. Manje ugodna iskustva i teži periodi imaju daleko veći transformativni utjecaj na nas od situacija kad nam je sve super.
Možda već izlizana fraza, ali definitivno točna – uspjeh leži izvan naše zone komfora. I zaista sam se „istrenirala“ veseliti svakoj promjeni – kao „ajmo vidjeti što će mi to sad donijeti i kuda će me to odvesti“. Na svaku stvar možemo gledati na dva načina – to si trebamo osvijestiti svaki put kad smo suočeni s nekim izazovom.
- Što mislite koliko je važno mentorstvo u profesionalnom razvoju?
Mentorstvo je u svakom aspektu, profesionalnom i životnom, krucijalno i zaista može biti game-changer za daljnji smjer u kojem će nečija karijera ili čak život ići. Dosad sam, moram priznati, češće bila „ubačena u vatru“ gdje nije bilo previše vremena ili volje od strane mojih nadređenih za neku vrstu pravog mentorskog pristupa. Govorim o nekim svojim počecima gdje sam se više puta našla u situacijama kojima nisam u tom trenutku poslovno bila dorasla, ali ima i to svojih prednosti. Postanete snalažljivi u traženju informacija, učenju i dolaženju do rješenja. Radite greške, pa učite i tako gradite samopouzdanje. Ali, u periodima kada sam uz to imala i mentorsku podršku, daleko je iskustvo bilo ugodnije i lakše.
U konačnici, mislim da nam svima nekad trebaju i situacije „bacanja u vatru“ i snalaženja, ali i nekog vođenog pristupa gdje ćemo se osjećati sigurnije i manje stresno na tom putu. Zato se zaista trudim da, koji god tim vodim, njegujem taj pristup razmjene znanja, iskustva, davanja šireg konteksta za svaku akciju, poticanje boljeg razumijevanja posla i davanje konteksta, te jasnih smjernica kao i mogućnost i slobodu preuzimanja odgovornosti.
- I za kraj, što za vas predstavlja vrijeme za sebe? Čime se Andreja izvan okvira posla i majčinstva voli nagraditi?
Vrijeme za sebe smatram svakim trenutkom u kojem imam priliku baviti se stvarima koje mene „hrane“, koje pašu mojoj prirodi. Tridesete su super jer sada točno znam koje su to stvari – znam što me pokreće, a što trebam izbjegavati. Obožavam fizičku aktivnost i zahvalna sam što sada imam vremena za redovni trening i outdoor aktivnosti – to mi je od vitalnog značaja. Također, sve više pažnje posvećujem „mentalnom treningu“ i radu na sebi i to je cijelo jedno novo područje interesa za mene koje pomalo otkrivam.
S obzirom na to da sam po prirodi poprilično zaigrana, trenutno istinski uživam u svakodnevnoj igri s djetetom – veseli me osmišljavati nove aktivnosti i zabavne načine učenja i usvajanja vještina. Vesele me klinci, njihova energija, tobogan, igra skrivača i lovice. Jedna od prednosti roditeljstva jest što, na neki način, možete opet biti dijete i na trenutak bar gledati svijet iz njihove perspektive.
