Ljeto je, i dok sunce neumoljivo prži, u nama se rađa taj poznati pritisak da ‘nešto radimo’. Da stalno negdje idemo, budemo u pokretu, viđamo ljude, odlazimo na događaje, sudjelujemo, objavljujemo, klikamo, odgovaramo. Posebno ljeti, kad je društvena energija na vrhuncu, lako je pomisliti da svako odbijanje izlaska ili propuštanje spontanog bijega na more znači gubitak – prilike, trenutka, veze s ljudima. I tako se dogodi da, iako u dubini sebe znamo da nam treba mir, govorimo ‘da’ stvarima koje nas zapravo iscrpljuju, umaraju i tjeraju da se od vlastitog ljeta skrivamo iza sunčanih naočala i uljudnih osmijeha. Dakle, patimo od simptoma FOMO-a, odnosno fear of missing out sindroma.
No, ovo ljeto je drugačije, svi pričaju o revoluciji – onoj u kojoj odlučimo ostati doma i odmarati sami sa sobom. Jer možda baš taj petak navečer, kad svi idu na večeru, vama treba da ne idete nikamo. Možda je vaša potreba da ne sudjelujete veća od želje da budete viđeni. I upravo u toj odluci – da ne idete jer ne želite, bez opravdavanja i kalkulacije – leži prava sloboda.
Postavljanje granica – i sebi i drugima
Reći ‘ne’ planovima, osobito kad je riječ o dragim ljudima, nije uvijek lako. U našem mentalitetu, često je riječ ‘ne’ doživljena kao odbijanje osobe, a ne prijedloga. No postoji način da zadržite bliskost i iskrenost, a da pritom ostanete dosljedni sebi. Jednostavne rečenice poput: ‘Večeras ostajem kod kuće, treba mi tišina’ ili ‘Toliko sam iscrpljena, mislim da će mi ova večer solo baš dobro doći’ nisu ni grube ni sebične – dapače, one su znak emocionalne zrelosti. Ne morate se iznova ispričavati i objašnjavati. Ponekad jednostavno: ne da vam se. I to je u redu.
Grižnja savjesti koju osjećamo kad odbijamo poziv, najčešće nije naš unutarnji glas, već unutarnji refleks uvjetovan navikama. Osjećaj da nekome nešto ‘dugujemo’ samo zato što nas je pozvao, ili da će se netko razočarati ako nas ne vidi, često proizlazi iz ideje da stalno moramo biti dostupni, da moramo potvrđivati odnose kroz stalnu prisutnost. No zapravo, prava prijateljstva podnose ‘ne’, razumiju tišinu i ne zahtijevaju objašnjenje. Ljudi koji vas vole, voljet će i vaše granice.
Što kad stvarno ostanemo doma?
I što sad? Sad ostajete doma. Uz lubenicu iz frižidera, možda s knjigom koju niste stigli otvoriti tjednima, uz film koji već danima ‘planirate pogledati’ ili jednostavno uz večer u kojoj ćete napokon moći misliti bez ometanja. U tom trenutku, shvatit ćete koliko je luksuzno imati dan bez obaveza, bez dress codea, bez društvenih normi. Samo vi, ventilator i klima, mir i nešto slatko, rashlađeno i vaše.
U svijetu u kojem se stalno traži da ‘budemo dio nečega’, možda je najljepši bunt odlučiti biti sami tu za sebe. I ako to znači da ćete se odreći jedne večere, koncerta ili izleta kako bi ostali kod kuće – znajte da ne propuštate ništa istinski nepropustivo. Jer dok svi jure ljeto uhvatiti ‘izvana’, ako sami sebi date odmora, uhvatit ćete ga iznutra – a to je vrjednije od bilo kakvog izlaska.
