Urinarna inkontinencija jedan je od onih zdravstvenih problema o kojima se rijetko govori naglas, iako pogađa iznimno velik broj žena. I dok se često doživljava kao „normalna“ posljedica poroda, starenja ili menopauze, stvarnost je znatno drugačija: inkontinencija nije nešto sa čime se treba miriti, nego stanje koje se danas može uspješno dijagnosticirati i liječiti. Unatoč tome, mnoge žene godinama trpe simptome u tišini, iz srama, nelagode ili neznanja da pomoć uopće postoji.
Upravo o toj tišini, ali i o rješenjima, razgovarali smo s dr. Ivanom Brlečićem, specijalistom ginekologije i opstetricije te subspecijalistom uroginekologije iz LF Medical Group. U razgovoru dr. Brlečić nam je pojasnio zašto je inkontinencija i dalje tabu tema, koje su najčešće zablude vezane uz ovaj problem, tko je u najvećem riziku, ali i koje suvremene i neinvazivne metode danas stoje na raspolaganju ženama koje žele ponovno preuzeti kontrolu nad vlastitim tijelom i kvalitetom života.
Inkontinencija ne utječe samo na fizičko zdravlje, već duboko zadire u kvalitetu života. Ograničava svakodnevne aktivnosti, utječe na samopouzdanje, intimne odnose i društveni život, a kod mnogih žena izaziva i osjećaj srama, povlačenja te straha od „nezgoda“ izvan sigurnosti vlastitog doma.
Kako ističe dr. Ivan Brlečić, urinarna inkontinencija, laički nazvana „bježanje mokraće“, iznimno je čest problem, osobito među ženama. „Smatra se da će gotovo 50 posto žena tijekom života imati neki oblik urinarne inkontinencije, no svega 25 do 60 posto njih potražit će liječničku pomoć, i to najčešće tek nakon što problem traje godinama. Gotovo svaka pacijentica koja mi dolazi u ordinaciju zbog inkontinencije trpi to stanje već dulje vrijeme“, objašnjava dr. Brlečić.
Glavne zablude vezane za inkontinenciju
Prema njegovim riječima, glavni razlozi zbog kojih žene odgađaju odlazak liječniku leže u osjećaju nelagode i srama, ali i u pogrešnom uvjerenju da je inkontinencija „normalna“ pojava koja dolazi s godinama, osobito kod žena koje su rodile. Dodatni problem je i nedovoljna informiranost, mnoge žene jednostavno ne znaju da danas postoje učinkoviti načini liječenja koji mogu značajno poboljšati kvalitetu života.
Osjećaj nelagode pri otvaranju teme dodatno pridonosi šutnji, iako se u praksi često događa suprotno; žene koje se odvaže progovoriti nerijetko shvate da nisu jedine. „Ponekad mi pacijentice kažu da su tek nakon što su se povjerile prijateljicama saznale da i druge žene imaju isti problem, a neke od njih već su potražile pomoć i uspješno ga riješile“, kaže dr. Brlečić.
Koje vrste inkontinencije postoje?
Urinarna inkontinencija nije jednoznačan problem, već se javlja u nekoliko različitih oblika, ovisno o uzroku nastanka, što u konačnici određuje i način liječenja. Kako pojašnjava dr. Ivan Brlečić, najčešći oblici su stresna i urgentna urinarna inkontinencija. Stresna inkontinencija javlja se prilikom fizičkog napora poput kašljanja, kihanja, smijanja ili vježbanja, dok je urgentna obilježena iznenadnim i neodgodivim nagonom za mokrenjem. Kod nekih žena prisutna je kombinacija ova dva oblika, koja se naziva mješovita urinarna inkontinencija. Osim njih, postoje i rjeđi oblici poput prelijevajuće inkontinencije te funkcionalne urinarne inkontinencije, koji se javljaju u specifičnim zdravstvenim okolnostima i zahtijevaju individualni pristup.
Zašto dolazi do inkontinencije? Razlozi su brojni i vrlo često se preklapaju
Razlozi zbog kojih dolazi do urinarne inkontinencije brojni su i vrlo često se preklapaju, a njihovo razumijevanje ključno je za pravilno liječenje. Kako ističe dr. Ivan Brlečić, postoje jasno definirani faktori rizika koji značajno povećavaju vjerojatnost razvoja ovog problema. „Genetika je jedan od glavnih čimbenika te je odgovorna za 40 do 51 posto povećanja rizika za razvoj urinarne inkontinencije. Geni utječu na tkivne strukture, formaciju kolagena i drugih strukturalnih proteina, ali i na sposobnost kontrakcije glatkih mišićnih stanica“, objašnjava.
Važnu ulogu ima i dob, odnosno hormonske promjene koje dolaze sa starenjem. „Urogenitalno područje izrazito je ovisno o estrogenu, glavnom ženskom hormonu. Ulaskom u menopauzu dolazi do značajnog pada bazalne razine estrogena, ali i smanjenja broja estrogenskih receptora u sluznici, koja s vremenom postaje tanja, slabije prokrvljena i suša“, kaže dr. Brlečić. Sve te promjene, dodaje, utječu na slabiju učinkovitost mehanizama koji održavaju kontinenciju, dok se istovremeno s godinama povećava učestalost neželjenih kontrakcija mokraćnog mjehura, što dodatno smanjuje njegov kapacitet.
Osim dobi i genetike, značajan rizični čimbenik je i pretilost. „Pretilost čak do tri puta povećava mogućnost nastanka urinarne inkontinencije“, upozorava dr. Brlečić.
Veći rizik imaju i žene koje su rodile vaginalnim putem, osobito ako je bilo više poroda, iako, kako naglašava, elektivni carski rez ne predstavlja potpunu zaštitu. „Studije nisu pokazale da carski rez štiti od razvoja urinarne inkontinencije ili drugih defekata dna zdjelice, jer se određena anatomska opterećenja događaju već tijekom same trudnoće, neovisno o načinu poroda.“ Pitanje kada je pravi trenutak za potražiti pomoć jedno je od najčešćih među ženama koje se s inkontinencijom susretnu nakon poroda. Kako objašnjava dr. Ivan Brlečić, u većini slučajeva savjetuje se strpljenje. „Preporuka je da prođe oko šest mjeseci nakon poroda, odnosno ako žena doji, nakon završetka dojenja. Dojenje uzrokuje hormonske promjene i privremeni fiziološki hipoestrogenizam, stanje slično menopauzi, a estrogen je izuzetno važan hormon za zdravlje urogenitalnih struktura“, ističe.
Urinarna inkontinencija u trudnoći vrlo je česta pojava, no u većini slučajeva nije trajna. „Pod utjecajem hormonalnih promjena i rasta gravidne maternice mijenjaju se anatomski odnosi u maloj zdjelici, no to je stanje uglavnom reverzibilno. Zbog toga se tijekom trudnoće ne savjetuju intervencije, jer se problem najčešće povlači sam od sebe unutar šest mjeseci nakon poroda“, pojašnjava.
Među ostalim čimbenicima koji mogu pridonijeti razvoju inkontinencije su i životne navike te određena zdravstvena stanja. „Pušenje, konzumacija kave, gaziranih pića, alkohola, ali i pojedini lijekovi mogu imati svoju ulogu, kao i bolesti poput dijabetesa, depresije, neuroloških poremećaja ili stanja nakon moždanog udara“, navodi dr. Brlečić. Dodaje i da kirurški zahvati, poput histerektomije, zračenja genitalnog područja te čak učestale infekcije donjeg urinarnog trakta mogu biti podloga za razvoj problema. „Etiologija inkontinencije u konačnici određuje o kojem se tipu radi, a time i koji će način liječenja biti najprimjereniji“, zaključuje.
Inkontinencija kod mlađih i fizički aktivnih žena
Iako se inkontinencija često veže uz trudnoću, porod ili stariju dob, može se javiti i kod mladih, fizički aktivnih žena koje redovito vježbaju. Kako ističe dr. Ivan Brlečić, genetika pritom igra važnu ulogu. „Ako postoji genetska predispozicija, a pritom su prisutni i neki od drugih rizičnih čimbenika, urinarna inkontinencija može se razviti i u mlađoj životnoj dobi“, objašnjava. Osim toga, upozorava na još jedan čest, ali manje poznat problem. „Kod mladih žena može se javiti i prekomjerno aktivan mokraćni mjehur – sindrom koji uključuje simptome poput neodgodivog nagona za mokrenjem, učestalog mokrenja i noćnog mokrenja, a u nekim slučajevima može biti praćen i inkontinencijom.“
Inkontinencija se može uspješno liječiti!
Dobra vijest je da se urinarna inkontinencija danas u velikom broju slučajeva može uspješno liječiti, a pristup terapiji ovisi o tipu i uzroku problema. Kako ističe dr. Ivan Brlečić, „ovisno o tipu inkontinencije razlikovat će se i način liječenja, no za sve tipove prije svega treba provesti konzervativne metode liječenja“. To, kako navodi, uključuje promjene životnih navika i izbjegavanje faktora rizika poput pušenja, konzumacije alkohola i kave, kao i gubitak tjelesne mase kod pretilih žena.
„Nakon toga na red dolazi jačanje muskulature dna zdjelice, prije svega s poznatim Kegelovim vježbama“, dodaje, uz napomenu da u obzir dolaze i stimulacija radiofrekventnim metodama te magnetski stolac, koji kontrahira ciljane mišićne skupine i pomaže ženama da pravilno izvode vježbe. „Neke žene će, ovisno o tipu inkontinencije, biti kandidat za kirurško liječenje, a neke za medikamentozno ili druge visoko specijalizirane modalitete liječenja, što će odrediti subspecijalist uroginekologije“, zaključuje.
Votiva, neinvazivna metoda liječenja o kojoj se sve više priča
U posljednje vrijeme sve se više govori o neinvazivnim tretmanima u liječenju inkontinencije, među kojima se ističe Votiva. Kako objašnjava dr. Ivan Brlečić, „Votiva je nova, neinvazivna metoda liječenja koja se bazira na radiofrekvencijskoj tehnologiji čiji je cilj vratiti integritet vaginalnog tkiva“.
Votiva je medicinski uređaju koji pomoću vaginalne sonde zagrijava tkivo određenom radiofrekvencijom, čime se poboljšava prokrvljenost, potiče stvaranje novog kolagena i povećava elastičnost tkiva. „Dolazi do zatezanja vaginalnog tkiva i boljeg tonusa mišića zdjeličnog dna, čime se u većem broju slučajeva može vratiti kontinentnost“.
Osim kod inkontinencije, Votiva se koristi i kod drugih problema intimnog zdravlja. „Uređaj se može primjenjivati i kod žena koje imaju bolne spolne odnose, vaginalnu suhoću ili ožiljke od vaginalnih operacija, dok je ‘pomlađivanje’ samo dodatna vrijednost tog uređaja“, ističe dr. Brlečić.
Sam tretman, kako objašnjava, jednostavan je i neinvazivan. „Tretman izgleda poput ultrazvučnog pregleda vaginalnom sondom na ginekološkom stolu. Sonda radiofrekvencijom zagrijava vaginalno tkivo na 42 do 43 stupnja Celzijeva, rotira se i obuhvaća cijelo vaginalno područje.“ Tretman traje 20 do 30 minuta, a najčešće su potrebna dva do tri tretmana u razdoblju od 12 do 18 mjeseci. „Već nakon prvog tretmana pacijentica osjeti blago zatezanje, što je pokazatelj djelotvornosti“, dodaje, naglašavajući da tretman nije bolan; tijekom zahvata osjeća se toplina, a nakon toga eventualno blago peckanje. Preporučuje se primjena hidratantne vaginalne masti ili gela te apstinencija od spolnih odnosa u trajanju od dva tjedna, uz prvi kontrolni pregled dva tjedna nakon tretmana.
I za kraj, ne ignorirajte simptome
Za kraj, najvažnije je naglasiti da urinarna inkontinencija, iako česta, ne mora biti nešto s čime se žene pomire ili nauče živjeti. Kako ističe dr. Ivan Brlečić, „urinarna inkontinencija je čest problem u žena, ali se uglavnom može liječiti i time uvelike poboljšati kvaliteta života“. Upravo zato, prvi i najjednostavniji korak ne bi trebao biti odgađanje ili ignoriranje simptoma, a pouzdan odgovor i terapijski plan moguće je pronaći u LF Medical Group.
