Prije godinu dana sjedila sam za istim stolom, ispred istog laptopa u pidžami negdje poslije ponoći i pisala tekst o krađi intelektualnog rada. Inspiraciju sam pronašla u djevojci koja je inspiraciju pronašla u mojoj poslovnoj komunikaciji, ali nije bila toliko vješta da odabere sinonime ili bar promjeni brand voice pa je linija manjeg otpora bila ctrl+c.
Javno sam počela pisati 2014. kad sam pokrenula svoj prvi blog. Bio je prvi april, no meni nije bila šala. Tad sam bila studentica kulturalnih studija, živjela u Rijeci, u intervjuu za studentski list naglasila kako sam zaljubljenica u glazbu i knjige. Komentari koje sam dobila tad bili su ohrabrujući, ali nisam imala pojma što me čeka. Odustajanje nije bilo opcija bez obzira na okolnosti – ni kad sam svoje tekstove nalazila na marginaliziranim portalima bez potpisa, ni kad sam svoje tekstove nalazila na ‘ozbiljnim’ portalima, ni kad sam poslala pristojne mailove pa se osoba s druge strane čudila kako nisam polaskana jer će mi se tako povećati čitanost, ni kad sam svoje rečenice nalazila po lošim instagramskim vizualima…
Osam godina kasnije, živim od svoje pisane riječi. Čak sam u njih ubacila pokoju psovku iz svakodnevnog govora i odjednom nitko s mojim kolumnama ne želi imati posla, osim urednice koju to izrazito veseli. Najbolja poslovno-narativna odluka koju sam donijela.
Danas, godinu dana kasnije od pisanja prvog teksta o krađi intelektualnog rada – što se promijenilo?
Počela sam dobivati puno više poruka u inbox o ovoj problematici, kolegice su također otvorile ovu temu u drugim medijima dokazavši kako je ‘konkurencija’ toksičan pojam (hvala Ines!), pojedini kolege su odlučili da je vrijeme za pokretanje tužbi, poduzetnice su podijelile iskustva o zaštiti intelektualnog vlasništva, stvorila se odvažnost da se na društvenim mrežama javno govori o kopiranju, otvorila se tema autorskih prava i pravni aspekt kako zaštititi kreativni rad…
Međutim, promijenila se i dinamika komunikacije. Hiperprodukcija sadržaja stvara jednu potpuno novu dimenziju pritiska na kreativni rad, posebno ako se isti veže uz komercijalne svrhe. Vremena za stvaranje je naizgled sve manje, potreba za eksponiranjem postaje sve veća…
Prije pisanja razmišljala sam u kojem smjeru bi mogao ići ovaj tekst, koja je njegova svrha? Hoće li isti biti samo suhoparno izlaganje činjenica i sramotnih primjera, jer istih imam po arhivi?
Što mogu dati svakome tko pročita napisano?
Ljude. Koji svakodnevno stvaraju sadržaj na društvenim mrežama, sadržaj za klijente, umjetnost koju gledaju milijuni ljudi, umjetnost koju ljudi cijeli život nose na svom tijelu. Ljude koji savjetuju svoje klijente kako kreirati posao po svom, koji savjetuju kako pravno zaštititi sebe i vlastiti kreativni rad.
Ljude koji se ne boje izraziti vlastiti stav o tome što danas znači biti dio kreativne industrije i njihove osobne perspektive.
Jedino otvorenim dijalogom, izražavanjem mišljenja i adresiranjem problema te davanjem rješenja možemo stvoriti zdraviju kulturu u kojoj živimo, radimo i djelujemo.
Nikka Dott, tattoo artistica
“Pinterest, Google, Instagram puni su raznih fotografija, crteža, umjetnosti u raznim oblicima koje nas dnevno inspiriraju te konkretno u mom slučaju – tetoviranja – znatno utječu na odabir upravo tog motiva, koji će biti s nama i na nama cijeli naš život.
Svakodnevno gledajući fotke koje smo prethodno pohranili na naš mobitel, algoritmi koji krenu sami ‘bacati’ slične prijedloge na kraju uvelike utječu na naš odabir i oblikuju našu estetiku koja se svodi na ono što je oko naviklo gledati te automatski krećemo više primjećivati isto i težiti sličnom.
Kada se radi o npr. tetoviranju – klijent koji je došao sa svojim referencama, koje su u određenom stilu izrade, ili konkretno kada se naglasi da mora biti što sličnije originalu, očekuju da rad bude kopiran, jer im se nešto drugačije neće nužno svidjeti. Događalo se i da klijent potpuno odustane jer očekuje da će rad u potpunosti biti kopiran.
Jedno je kada se radi o npr. Picassovoj slici – koju netko želi tetovirati. Svi znamo o čemu se radi i autor je potpisan. Ukoliko želite kopiju tuđeg rada, pronađite osobu koja stoji iza tog rada i vidite odobrava li korištenje svojih referenci. Kontaktirajte osobu.
U moru kopija, a s druge strane u moru mogućnosti – nevjerojatno je da ljudi i dalje više teže za kopijama nego stvaranjem svojeg originala.
View this post on Instagram
Na našoj sceni prije će proći kopirana stvar većih, jačih artista – nego rad i trud i ponavljam, talent osoba koje ne rade nešto mainstream, trenutno popularno. Radovi u koje su uloženi sati i sati truda, planiranja, stajanja, krvi, znoja i suza u većini slučajeva ne budu zanimljive kao što su stvari koje smo eto, navikli gledati i koje nam se nabacuju same.
Kažu – kopiranje ti mora laskati, jer to znači da dobro radiš to što radiš, no meni kada se to desilo nisam osjetila ponos i čast nego ljutnju.
Ljutnju jer je klijentova priča ispričana na tuđoj koži, ljuta jer je drugi klijent uskraćen da tu priču ispriča na svoj način, jer ne zna što ima uopće na sebi. Ljuta jer osoba koja je kopirala rad bila totalno ne zabrinuta oko toga što i čije kopira, jer je navika to raditi svakodnevno, ljuta jer sam pokradena.
Možda jednom osjetim drugačije, no vjerujte mi, malo dijeli od tog i pozitivnog osjećaja – pitaj autora možeš li se koristiti njihovim radom, ako ništa drugo – barem ih potpiši, napiši – ‘nije moj rad’. Nije lijepo kititi se tuđim perjem.
Nije lijepo živjeti s time da pod svoje stavljaš nešto tuđe i ne daš nikakve zasluge. Ako već nemaš kreativu da osmisliš nešto svoje – potrudi se barem promijeniti detalj, dva tri, rasti ćeš, širiti svoje znanje i naposljetku – napraviti svoj original.”
Marko Gregurić, poduzetnik i vlasnik STAV studija
“Do sada sam se više puta susreo s krađom ideja, a u zadnjih pet godina od kada vodim vlastiti posao, posebno sam osjetljiv na sivu zonu u kreativnoj industriji.
Najveći problem je što se digitalni proizvodi poput videa i fotografije tretiraju kao da nemaju vrijednost. Većina ljudi ne zna, ili uzima zdravo za gotovo, da iza svakog kvalitetnog digitalnog proizvoda stoji cijeli proces, vrijeme, puno novaca uloženog u opremu, godine učenja i na kraju nečiji kreativni potpis po čemu je taj rad prepoznatljiv.
Uz krađu ideja i koncepata nedavno mi se dogodila situacija u kojoj je jedna agencija na pitchu pokazivala moje radove (bez mog znanja) i klijentu htjela prodati moje koncepte uz riječi: “Za vaš brend napravili bi ovakav video materijal za xy aktivaciju”. S tom agencijom nisam surađivao ni na jednom projektu niti smo ikada bili u kontaktu (osim što mi oni već godinama u tišini gledaju storyje i društvene mreže).
View this post on Instagram
Radio sam s velikim brojem kreativnih agencija u Hrvatskoj i do sada nisam ni jednom imao neugodno iskustvo kada me neka agencija outsourceala. Svjestan sam da neke agencije imaju zaposlene koji mogu kreirati video i foto materijal za svoje klijente. Jedno je napraviti moodboard i inspirirati se tuđim radom te na taj način lakše dočarati svoju viziju, a drugo je prodavati tuđe koncepte pod svoje.
Zbog ovakvih situacija morao sam dobro razmisliti i promijeniti svoju prezentaciju na društvenim mrežama te više ne objavljujem nikakve behind the scenes fotografije niti projekte koji su u fazi izvedbe sve dok oni nisu završeni i plasirani. Na taj način sam barem djelomično zaštitio da me netko “jači i moćniji” preduhitri, a na ono što se događa iza mojih leđa ionako ne mogu utjecati.”
Luka Sepčić, redatelj
“Mislim da distinkcija između inspiracije i kopije polazi iz intrinzične želje za stvaranjem.
Mišljenja sam da je drugačiji postupak hranjenja inspiracijom kroz silent work koji te onda odvede na druga mjesta u neko drugo vrijeme vizualno ili stvarateljski, gdje ti mozak povezuje stvari i otvara nove svjetove, svojevrsne nadogradnje. Ili onaj gdje nešto vidiš i kažeš – napravit ću ovako. To baš nema smisla.
Napravio bih distinkciju i u onom kad vidiš nešto dobro i pomisliš: ‘Jao ovo je odlično, volio bih da sam ja ovo radio’ i ‘Jao ovo je odlično, i ja ću tako’. Potonje je najčešće neizvedivo i rezultira lošom kopijom. Teško je u hiperprodukciji izbjeći kopiranje, jer je nažalost hiperprodukcija sama sebi svrha.
View this post on Instagram
Ako tražiš, uvijek možeš naći elemente viđene negdje, ali vjerujem da dobar rad uvijek ima autentičan i prepoznatljiv potpis, i preživljava test vremena.
BTS je iznimno zanimljiv sadržaj jer ljudi vole proviriti iza kulisa. Pogotovo industrije kao što je filmska koja se često čini “neopipljivom”. Služi i kao vrhunski promotivni alat načina rada, energije na samom setu i sl. Totalno je kontraproduktivan ukoliko se objavljuje za vrijeme ili prije izbacivanja konačnog sadržaja, a da pritom otkriva išta više od eventualne najave snimanja, posla, suradnje ili kao takav otkriva neki aspekt konačnog vizuala.”
Tea Zavacki, poduzetnica
“Svaki poduzetnik ili brend barem jednom u životu naći će se u situaciji da ga netko kopira. Štoviše, taj trenutak u kojem po prvi put otkriješ da je netko prepisao tvoje rečenice ili “posudio” tvoje vizuale je svojevrsna potvrda da nešto radiš dobro, kao i da je tvoj brend došao do određene razine prepoznatljivosti. Reakcija kreativaca i poduzetnika s kojima radim u tom trenutku uvelike ovisi o tome tko ih je kopirao. Neusporediva je situacija u kojoj se veliki komercijalni brend “inspirira” našim idejama, u odnosu na nekoga tko tek uči, testira i pokušava pronaći vlastiti stil. Istovremeno, kopiranje je izazov i velikih etabliranih brendova i gotovo ga je nemoguće izbjeći.
Prije svega, vjerujem da je odgovornost svakog poduzetnika u suradnji sa stručnjacima osigurati ključne potporne stupove svog biznisa među kojima je i zaštita intelektualnog vlasništva. U primjerima u kojima su u istraživanje i razvoj proizvoda uložena značajna sredstva, svakako ima smisla razmisliti o poduzimanju pravnih koraka. No, osim situacija koje zahtijevaju poduzimanje takvih koraka, postoje i one u kojima kopiranje jednostavno možemo shvatiti kao najljepši mogući kompliment jer – bi li netko imao vizual poput našeg na svom feedu ako mu se ZBILJA ne sviđa?
View this post on Instagram
Kada me klijenti pitaju: “Brine li te što drugi kopiraju tvoj sadržaj?”, volim im odgovoriti sa: “Ne, jer nitko ne može kopirati onoliko brzo koliko ja kreiram nove stvari.” Kada kao poduzetnik rasteš i pomičeš vlastite kreativne granice, netko će uvijek kopirati samo jučerašnju verziju tebe i tvog brenda. A čak i da to nije slučaj, nitko nikada neće moći kopirati ono što je samo tvoje – tvoju priču, tvoje vrijednosti, tvoj “zašto”. Dosljedna i autentična komunikacija tih vrijednosti kroz vrijeme gradi stabilan i prepoznatljiv brend. U trenutku u kojem zajednica čak i u kopiranim proizvodima ili sadržaju počne prepoznavati tebe – u tom trenutku konkurencija prestaje postojati. “
Marin Barić, odvjetnik
“Shvaćam natjecanje i borbu za vidljivošću i prisutnošću na društvenim mrežama, no postoje jako dobri razlozi za zastore, maglu, dim i misterij u procesu rada. Nijedan pravi majstor ne odaje svoje metode rada koje ga ističu među drugima – što se od toga promijenilo s društvenim mrežama? David Bayles i Ted Orland u svojoj knjizi Art and Fear navode kako je svoj publici osim autoru najbitniji završeni rad, djelo; samo autoru je najbitniji proces, iskustvo rada na djelu i u tom kontekstu i digitalnom svijetu treba pažljivo promišljati što je za objavu, a što treba ostati skriveno da bi se zaštitila vlastita metoda rada.
Over exposure i zasićenje publike golemom količinom sadržaja koji nije pažljivo promišljen je štetno kako za samog autora, tako i za njegovu publiku s obzirom da miče fokus s djela uglavnom na autore i njihov ego. Da bar možemo govoriti da je to proces demistifikacije i približavanja publici – radi se o banalizaciji, trci tko će objaviti više irelevantnih storyja i BTS-ova koji nemaju gotovo nikakvu vrijednost za publiku, dok konkurenciji može poslužiti samo za kopiranje njihovog rada.
Otkrivanje lokacija, metoda, izvora inspiracije i konstantna trka sa svima drugima koji paralelno objavljuju more takvog sadržaja, a na relativno malom tržištu nije umjetnička otvorenost već bagateliziranje vlastitog rada. Isto tako, ukoliko svojevoljno otkrivate vlastiti know how, nemojte se čuditi ukoliko netko kasnije, a katkad čak i prije vas odradi na istim lokacijama raznorazne shootinge itd. – osim što vas isto može dobro uznemiriti i povrijediti vaša prava, može vas dovesti i u neželjene autorskopravne sporove i zavrzlame, sudske i vansudske.
Keep the good work simple, hidden and keep ’em guessing – dajte pažljivo kurirane informacije na kapaljku i ostavite dovoljno prostora mašti publike da priča svoju priču – tako štitite i sebe. Ako završeno djelo nije dobro – niti jedna količina BTS-ova i storyja neće ga takvim učiniti.
Vezano autorska prava, od 22. listopada 2021. na snazi je i novi Zakon o autorskim i srodnim pravima koji je uzburkao zaista puno duhova u javnosti, primarno vezano uz izvođače i diskografe te je unatoč opsežnoj javnoj raspravi ostalo puno nezadovoljnih strana.
Odmah je pokrenut i zahtjev pojedinih udruga za ocjenu suglasnosti novog Zakona s Ustavom koji bi vrlo lako mogao Zakon vratiti zakonodavcu na doradu i usklađivanje s odredbama Direktiva EU.
Drago mi je vidjeti da sve više umjetnika, izvođača i drugih subjekata Zakona aktivno percipira i bori se za svoja prava, čega sam svjedok i u vlastitoj praksi, a iskoristiti ću i ovu priliku da pozovem sve autore još jednom da iskoriste ovo kao dobar primjer i čim aktivnije pristupe zaštiti samostalnoj zaštiti samih sebe i upoznavanju sa svojim pravima te posebno upozoravam na sve autore koji svoja autorska djela neovisno o polju stvaraju unutar radnog odnosa, s obzirom da Zakon za njih unosi bitne predmnijeve o tome da poslodavac stječe isključiva autorska imovinska prava na svim autorskim djelima koje u radu za poslodavca radnik stvori.
Dakako, navedeno je predmnijeva ukoliko se ne ugovori drugačije, no od iznimne je važnosti da radnik dobro razumije svoja prava i obveze prije stupanja u radni odnos kako bi o istima mogao s poslodavcem pregovarati i zaštititi svoje interese.”
