Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Ako ste jedni od onih ljudi kojima oduvijek većina stvari ide lagano u životu, preskočite ovu kolumnu, čestitam, samo nastavite tako.
Međutim, ako spadate u „sortu“ ljudi koji se oduvijek jako puno trude, raspolažu mnoštvom sposobnosti i znanja, jako ste „dobri“, uvijek spremni pomoći, ako na poslu dajete 900 posto, ako u vezi dajete 900 posto, nastavi niz. To je sve super stvar. No, ako vaš trud ne odražavaju vanjski rezultati, nije super stvar. Ako se događa kako svuda dajete 900 posto, a rezultati su mizerni, nije super stvar. Vi to znate i vi to osjećate. Dakle, odradite posao preko svih normi, potplate vas. Darujete u odnosu čitavog sebe, završite s nekakvom/vim „seratoricom/om“ koji vas ne cijene, ne vole ni ne poštuju. Uvijek ste spremni pomoći i uskočiti kad treba, međutim ako vama treba, nema nikoga na vidiku. Stojite tako nad rezultatima svog života, izmoreni ste preko mjere i najradije biste kupili pištolj, no sigurni ste „kolike ste sreće“, kako bi se i tu nešto poremetilo te vam ne bi uspjelo.
Šalu na stranu, pogotovo crno – humornu, ne kupujte pištolj. Nije se Bog, sudbina ili ne znam što, narogušilo protiv vas. Koliko se sjećam, Arijana Čulina je izjavila: „Bolje se roditi bez one stvari, nego bez sreće“ i bila je na tragu istini. Kao što sam zaključila, istina ima koliko i ljudi. Stoga, pročitajte i ovaj tekst, koji je pisan kako bi vam pomogao, no ne uzimajte ga kao apsolutnu istinu. Vaša istina je u vama i slijedite je. Ovo su samo mali ukazivači, koji ba vam mogli pomoći prema smjeru u kome ćete gledati.
Mi smo naime, naučeni promatrati ono vani, te sukladno tome, reagirati. Što bi se dogodilo kada bismo se okrenuli iznutra te vanjsko promatrali kao odraz unutarnjeg? Ovo je proces koji je za većinu ljudi izrazito bolan. On poima kako sam “ja” sto posto odgovoran/na za sve što se u mom životu odvija. Kako? Vi imate u sebi podsvijest, a to je vaše unutarnje dijete koje uvijek nekako nadjača svjesni um te vas automatski vodi prema onome što je naučeno. Stoga, ako je u vašoj podsvijesti usađeno uvjerenje kako se npr., ljubav treba zaslužiti, u život će vam ulaziti partneri koji će odražavati točno to uvjerenje. Vi ćete se „nasađivati“ na glavu, no nećete biti voljeni. Prava istina je kako vi jeste ljubav te se ljubav ničime ne treba zaslužiti. Pogotovo ne bivajući ono što niste. Ako je u vašu podsvijest usađeno uvjerenje kako se treba fizički, psihički i na svaki drugi način, „ubiti“ od posla za minimalnu plaću, vi ćete uvijek dobivati upravo takve poslove. Sad ovo prevedite na svaku moguću situaciju u životu. Eto ga.
Strahovi, što su strahovi? Pokušaj našeg unutarnjeg djeteta da nas zaštiti. U našem unutarnjem djetetu pohranjene su sve informacije i sjećanja ikad opažena. Stoga kažu kako su djeca savršena kad se rode. Jesmo, svi. Imamo potpuno povjerenje u život, čudimo se i divimo životu. Svijet je čudo i sigurno mjesto, kad se rodimo. Kako onda, svima redom negdje iza treće godine, laganim nakupljanjem informacija iz vanjskog svijeta život postaje strašan? Gomilamo informacije, doživljaje, uvjerenja, strahove. Tako odrastamo, dolazimo do zrele dobi i više se bojimo života, no što ga živimo. Kako i zašto? Naše unutarnje dijete ili podsvijest nas samo želi „sačuvati i zaštititi“ i ne možemo ju kriviti zbog toga. Trebamo je shvatiti kao naše dijete, postaviti se prema njoj poput roditelja i svjesnim dijelom sebe mijenjati sve ono što želimo. Stoga je promjena uvijek unutarnja. Nemojte krenuti od vanjskog. Promijenite li, recimo partnera Peru jer vas zlostavlja, a ne promijenite li ono iznutra što je uvjereno kako vas se treba zlostavljati, mijenjanjem Pere Markom nećete ništa dobiti. Dobit ćete Marka koji vas na isti način zlostavlja. Tako je i s poslom i sa svim ostalim. Nikad nisam shvaćala ljude koji su govorili, ako susretneš nekoga tko se ružno ponese prema tebi, npr., na ulici, nemoj biti ljut, već reci „hvala“. Kako ću, majke ti mile, reći „hvala“, jesi li ti normalan?!!!! Sad mi je jasno. Hvala meni na ovome, jer je nešto u meni izazvalo ovu situaciju. Kad promijenite ono iznutra, vjerujte mi, vi više nećete susresti takve situacije.
Dakle, vi niste žrtve života i možete dosta toga mijenjati. Radeći na sebi. Ako ima toga poprilično, opustite se. Traje čitavog života, proces je i uživajte u njemu. Kako bi vam bilo bezbolnije i lakše i ljepše, reći ću vam nešto što je moja spoznaja. Možete je prihvatiti ili ne. Nije toliko važno vanjsko. Ono je samo scenografija. Sve što tražite, vi već imate u sebi. Vi jeste i ljubav i radost i sreća i mir.
