Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u.
Razvoj digitalne tehnologije omogućio je razvoj brzog prenošenja informacija pa danas tako ništa više ne prolazi ispod radara. Ubojstvo Georgea Floyda označilo je početak nove ere društva i globalne svijesti, a 2. lipanj bit će zapamćen kao dan koji je potpuno zamračio društvene mreže – mnoge kompanije (izdavačke i producentske kuće) te Instagram i YouTube influenceri najavili su kako ništa neće objavljivati u znak solidarnosti s #blacklivesmatter prosvjedima koji u SAD-u traju danima.
O prosvjednima, policijskoj brutalnosti i stravičnim prizorima nećemo saznati previše iz hrvatskih mainstream medija jer je njihov fokus često usmjeren na lokalna medijska prepucavanja celebrityja o cijepljenju ili 5G mreži. Što zapravo ne čudi s obzirom na profil prosječnog čitatelja i komentatora na portalima generalnih medija.
I sama sam primijetila da su hrvatski mediji o ovoj problematici zakazali, ali razumijem – pisala sam o tome kako bijelcima Beyoncin Homecoming nije “ništa posebno i spektakularno” jer ne razumiju srž i dubinsko značenje istog. U Homecomingu nema bijelaca pa je stoga na ovim prostorima izostao pop-kulturni orgazam bjelkinja jer nisu imale nešto s čime se mogu identificirati.
Kanal informiranja u Hrvatskoj postao je Instagram gdje se nekolicina influencera pridružila pokretu te aktivno sa svojom publikom dijeli poruke, ilustracije i ostali sadržaj namijenjen podizanju svijesti.
Gledanje pojedinih objava, lajkanje istih podsjetilo me na isječak iz Netflix comedy speciala Davea Chappellea u kojem govori o ISIS-ovoj praksi odrubljivanja glave koju je vidio na YouTubeu i kliknuo – don’t like.
Druga misao koja mi je prošla kroz glavu je komičar Marc Maron koji ističe kako smo zabrijali da smo veliki aktivisti jer odlazimo u dućan s platnenim vrećicama i ne koristimo plastične slamke… Onda se pojavi globalna pandemija pa iste vrećice možemo okačit…
Ono što me najviše fascinira u našem modernom društvu je činjenica koliko će pojedinaca biti glasno na društvenim mrežama priključujući se aktivističkim pokretima kao novim trendovima iz kojeg žele profitirati, a kad aktivizam s mreže treba realizirati u stvarnom svijetu onda nikoga nigdje.
Zašto ovo pišem? Instagram mi je bio pun hashtagova s pozivima o podizanju svijesti o rasizmu svaki dan, ali nitko od dotičnih otvoreno nije pozvao svoju publiku koja je u Zagrebu da se pridruži mirnom prosvjedu podrške održanom na Trgu žrtava fašizma, a kamoli da sam ode tamo. Uopće me ne zanimaju izgovori poput “da sam znao/la da se održava reagirao/la bih”.
…kad je netko istinski involviran onda je i informiran, ali nekako mi se čini da kod nas to nije slučaj koliko god se netko pokušavao posipati pepelom i suosjećati s Amerikancima.
Hrvati su poprilično poznati kao jebači majke, veliki pravednici, ali kad treba nešto poduzeti za prava ravnopravnosti žena, nacionalne manjine, LGBT zajednicu onda sve to ostane u zraku osim kad nogometna repka pobjedi na prvenstvu pa se svi skupe u čast preplaćene jedanaestorke koja trči za loptom. Tad se pada u afan, čeka po nekoliko sati, drže transparenti i plače od ponosa.
Neusporedivo? Po meni poprilično jer nikad mi nije bilo jasno kako imamo toliko jak nacionalni ponos, ako se zapravo nemamo čime ponositi!?
Solidarnost je doista super, ali postoji nešto što se zove i kolektivno djelovanje za svaki problem u društvu koji ugrožava ljudska prava te ga treba iskorijeniti.
Bravo za sve one koji su stavili crne kvadrate, možemo se utješiti da dijelimo jednake misli, no pitanje koje se nameće nama u “lijepoj našoj” po pitanju raznih nejednakosti – hoćemo li ikad skupiti spuštena muda s poda i nešto poduzeti? Što nam vrijedi ako mislimo globalno, ali ne djelujemo lokalno?
Hoće li se organizirati prosvjed sljedeći put kad žena bude premlaćena i ubijena? Hoćemo li izaći na ulice za sve migrante žrtve policijske brutalnosti? Hoćemo li se zauzeti za članove zajednice kad posvojenje djeteta ponovno bude uvjetovano seksualnom orijentacijom?
Krenuo je rat protiv rasizma, ali ne djelujemo onako kako bi trebali dok god toleriramo nasilje koje nam se događa ispred nosa, dok god postoje pojedinci koji se osjećaju ugroženo čim izađu iz stana te oni koji se osjećaju ugroženo i u svoja četiri zida…
Ako ikad shvatimo koliko smo sami privilegirani i kad sam se okrene želudac zbog toga, e onda ćemo biti spremni poduzeti krucijalne promjene koje mogu voditi društvenom boljitku.
To vam je jednako kad se sami sebi zgadite zbog toga jer imate lošu naviku, skužite da ste zajebali u svakodnevici i da ne možete tako nastaviti živjeti u svojoj koži… Tek kad nam dođe do grla onda ćemo nešto poduzimati, a do tad vjerujem da ćemo osjećaj “obavljenog posla” tražiti u jednoj objavljenoj slici i hashtagu, a nekoliko sekundi nakon publika će moći pitati gdje je dotična kupila nove sunčane.
Kada se globalna situacija utiša nastavit ćemo ponosno koračati s našim platnenim vrećicama do dućana, posaditi dvije biljke jer je to sada trendy, opičit nekoliko selfija s pridea i uživati u dopaminu lajkova.
S druge strane, neki će skočiti po nekoliko boca vode, ignorirajući Roma pored ulaza koji prosi za koju kunu ili hranu. Nakon toga se zaputit u hod za život…
…koračati kao da se ništa ne događa.
To je realnost u kojoj živimo, sve ostalo je blještavilo društvenih mreža.
