Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Srela ga je na hodniku dok ju je prijateljica povlačila za ruku. Uhvatila je pogled njegovih plavih očiju u prolazu. Nije očekivala da će se treći dan nastave raspitivati za frajera o kojem apsolutno ništa ne zna osim da nije previše pričljiv. Koga da uopće išta pita? U kaosu školskih hodnika susretali su se mjesecima dok nije odlučila da bi ga mogla dodati za prijatelja na fejsu. Nisu bili prijatelji iako su se usputno pozdravljali. Razmišljala je o njemu, stvorila imaginarni svijet u kojem će jednom početi razgovarati iako nije znala hoće li se taj trenutak ikad dogoditi u stvarnosti. Znala je da sve što želi na kraju dobije. Čak i po cijenu tragičnog završetka.
U jednoj noći prišla mu je pripita nadajući se da će zaboraviti na taj nepromišljeni potez. Poslao joj je poruku.
Nakon dvije godine još uvijek ju je svako jutro čekao ispred škole. I kad je kasnila, da kasne zajedno. Njegovi prijatelji postali su njezini. Odlučila obojiti plavu kosu koju je volio u crno, jer inat je oduvijek bio njen obrambeni mehanizam. Dane su provodili upijajući sunce i dijeleći glazbu. Njezina majka ga nije voljela jer je znala da takvi odu kad treba odrasti. Njegova majka ju nije voljela jer se mala ponašala preopušteno za naizgled pristojno odgojenu šesnaestogodišnjakinju. Zavoljela ju je kad je shvatila da je djevojku teško slomiti. Čak i kad se on spotaknuo na ljetnu avanturu crvene kose i tamnih očiju. Raščistila je račune idućeg vikenda, a jedino što se privremeno crvenilo su bile njegove oči. Vjerovala je u ljubav, ali nije znala kako ona točno izgleda. Bila je uz njega kad se borio s pretjeranom konzumacijom nedozvoljenih supstanci. Pitao ju je zašto ju iste ne privlače. Nije razumio da njenoj mašti nisu potrebni dodatni stimulansi.
Nakon četiri godine otišao je kad je trebalo odrasti. Nakon četiri godine otišla je jer i dalje vjerovala u ljubav.
Razišli su se zbog nepomirljivih razlika u karakteru.
Deset godina kasnije odlučila je poslušati album Olivije Rodrigo i shvatila…
… da sam do sad proživjela nekoliko fiktivnih i stvarnih života.
‘Cause I’m just a teenage dirtbag
Obično kad um dozvoli prazan hod iskopam nešto što nisam slušala godinama. Moja osobnost jednog od prošlih života u odrastanju imala je svoju Avril fazu. Mislim da je svakoj tinejdžerici trebao period ljutnje na svijet oko sebe i jednog lika koji ju ne doživljava, a ona živi u uvjerenju da joj treba čitati misli. Jedina problematika je što sam imala devet kad sam odabrala neke čudne glazbene puteve.
Trebao je ‘Under My Skin’ da neopisiva bol, nesigurnost i usamljenost izađu na vidjelo. Dvadeset godina kasnije, kad sam jedno popodne pustila taj isti album, zapitala sam se kako je klinka probavljala mrak koji ju je proganjao u sobi od nekoliko kvadrata da isti nije rezultirao suicidalnim mislima već se od njih branio stvarajući vlastite imaginarne svjetove. Umjesto da živim neko sretnije djetinjstvo zatvorila bih se u sobu, ležala na krevetu i buljila u strop slušajući glazbu dok ne bih zaspala.
S trinaest sam se tražila u fiktivnim likovima s malih ekrana serija koje su tad bile aktualne, čitala lektire jer to gotovo nitko nije radio pošto čitanje nije bilo zanimljivo ekipi iz razreda, slušala bendove za koje su moji roditelji mislili da će biti samo faza. Prolazila sam sve razrede s odličnim, pozdravljala pri ulasku u market, nikad ništa nisam ukrala, vraćala bih se doma na vrijeme, imala dvije prijateljice s kojima sam se družila vikendom…
Krenula sam u srednju. I dalje čitala lektire iako je to postalo još nepopularnije, slušala bendove za koje su moji roditelji mislili da će biti samo faza, nikad nisam došla doma na vrijeme, imala dvije prijateljice s kojima sam nadopunjavala sjećanja neprospavanih noći, na polugodištu mi je hrvatski zaključen s nedovoljnim, matematiku sam otpisala pri pogledu na kompleksnije jednadžbe, svakodnevna kostimografija sastojala se od poderanih starki i kožne jakne, pobjegla sam na koncert preko granice…
Faks je donio filozofsku literaturu, dolaske doma rano ujutro treći dan, nadopunjavanje sjećanja noći kojih se zapravo ne sjećamo, slušanje bendova za koje sam mislila da će biti samo faza koji dolaze u paketu s frajerima koji su isto bili faza. I njihovi cover bendovi također.
Svaki razvojni period vukao je glazbu sa sobom i nadograđivao ju. Od životnih prioriteta pri vrhu uvijek je bila dobra zabava koja je svjesno marginalizirala emocije. Ne sjećam se niti jednog perioda u kojem sam stavila slušalice da bih pustila pjesmu da plačem, posebno ne za nekim tko nije ni vrijedan moje playliste. Glazbe koja će mi se usjeći u um da se iste nikad ne mogu riješiti jer će me svaki put ubaciti u određeni kontekst života koji sam davno prestala živjeti.
Jedno vrijeme sam cimericu s faksa gledala i slušala kako obožava Adele. Shvaćala sam potrebu pronalaska utjehe u riječima i melodijama nekoga tko savršeno opisuje ono što možda mi sami sebi nismo u stanju jer se nalazimo u emocionalnom sranju. Glazba, u tim slučajevima, služi kao prevencija i često kao intervencija.
Obično kad um dozvoli prazan hod iskopam nešto što ne bih svjesno slušala prije deset godina. Prema istraživanjima, glazba koju slušamo u tinejdžerskim godinama postaje baza identiteta i nešto s čim koračamo kroz život jer tad najintenzivnije pamtimo i osjećamo. Paralelno, nosimo sjećanja na ostvarene, ostvarene pa propale ili samo propale romanse koje smo vezali uz određene note.
Kako su društvene mreže evoluirale i od života možemo napraviti niskobudžetni horor ili tragikomediju pojavio se fenomen koji pokušavam shvatiti već neko vrijeme – odrasle, kažu za sebe – emancipirane, samostalne žene kao soundtrack vlastitog života u sadržaju na Instagramu koriste stihove prosječnih pop pjesama koje opjevavaju nekog debila s Tindera, koji im nije odgovorio na poruku. I plaču. I seciraju da bi stereotipizirale. Prvo, same sebe. Čude se jer im nitko ne čita misli, a same ih ne znaju verbalizirati.
S jedne strane promatram rascjep pop kulture koju predvode žene koje su odlučile dobro unovčiti nečije neodgovorene poruke, šalove u ladicama i krize identiteta jer imaju sirovi talent te poslovnu proračunatost, dok se na drugoj strani gladna publika hrani ili liječi identifikacijom uranjajući u te pjesme tražeći rješenje problema koje nalazi u odabirima istih frajera da ponovno može slušati istu glazbu.
Moja znatiželja je pustila playlistu radnog naziva ‘The angry stage of grief’ i kontemplirala bi li uopće u tinejdžerskim danima ‘slavila’ stihove: Fuck you and your mom and your sister and your job/And your broke-ass car and that shit you call art/Fuck you and your friends that I’ll never see again, koji u sebi nemaju ni mašte ni emocije. Dva faktora koji me održavaju na životu.
Tad sam bila zauzeta slušanjem Placeba koji mi nije trebao poručiti da vrijedim bez šminke te da mogu samouvjereno nastaviti sa životom i bez glupih komplimenata koji nisu ništa drugo nego pokušaj ulaska u gaćice.
Preslušavam tu playlistu i mislim si kako život nije jedan kurac.
Možda su baš prosječni pop pjesmuljci potrebni da bi šira publika zaključila isto. Jedino što ne shvaćam je linija manjeg otpora i bijeg od kreiranja vlastite realnosti koja bi jednog dana mogla biti dobra priča. Umjesto odvažnosti prema životu, slušalicama se vraća u mentalni sklop u kojem se propitkivala vlastita vrijednost, koja bi trebala biti stvarana iz sebe, a ne tražena preko validacije usputnih prolaznika.
Ljepota tinejdžerskih dana i svih podražaja koje možemo povezati s njima je u činjenici da smo se prepustili životu bez previše suvišnog razmišljanja o posljedicama. Razdoblje u kojem je glazba služila kao smjernica, fragment osobnosti koje bez straha možemo podijeliti s nekim kome želimo približiti nas.
View this post on Instagram
Dvadeset godina kasnije i dalje čitam sve što mi se čini zanimljivim, u zoru šetam psa nakon neprospavane noći, prijateljica me podsjeća na ono čega se ne sjećam, pozdravim pri ulasku u market, mašti ne trebaju nedozvoljene supstance za devijantne scenarije danas prebačene u stvarnost…
I slušam bendove koji su trebali biti samo faza, s frajerom koji je, ispostavilo se, konstanta.
‘Cause he’s just a teenage dirtbag, like me
