Jednom davno, u nekom zabačenom kraljevstvu živjela je djevojka baš kao što su u mnogim zabačenim kraljevstvima djevojke živjele. Po pravilima, mnogo ne propitkujući i tek sluteći. Odgoj djevojaka bio je tako, u tom carstvu, prilično predvidiv. Mirno nesretan i većinom do u detalj zadan.
Djevojka iz ove piče, doživjela je duboku starost. Carstvo u kojem se i rodila, napustila je navršivši debelu devedeset i koju, brižno hidratizirana kremom iz plave limene kutijice (brend poznat redakciji i svemiru), kose obojane u jesen i s nikad ugaslim inatom. Zvala se Danica i bila je čista dosljednost.
Prkos i san
Između jutarnje i večernje rutine i njege lica, jogurta na sobnoj temperaturi, tek jedne kockice čokolade i flaširane vode, ležala je čitava povijest ljudskog otpora i iskorak djevojke rođene i odgajane u provinciji, gospodskog garda i ludog ponosa kakav se viđa toliko rijetko da se prepričava, sluša (pa evo i piše) kao školski primjer stava, napose ženskog.
Ljubav valjda, ipak, pokreće svijet. Kako bismo posrtali, histerizirali, bivali opijeni i euforični, umirali i rađali se, kako bismo na koncu, mrzili bez ljubavi? Kako bismo se osjećali živima i vodili se strašću, prepuštali se, odupirali i donosili prave i pogrešne odluke da nas ne vodi ta neka pokretačka sila iz (i zbog ) koje smo stvoreni, valjda da slavimo i patimo?
Danica se, bilo jednom to u kraljevstvu, zaljubila baš poput, pretpostavljam, većine djevojaka iz njezine ulice. I dok su se njene prijateljice zabavljale mislima o skorom vjenčanju (tako to zamišljam), rađanju muške djece i nekom slatkom mirazu, čipkastom prekrivaču, metalnom lavoru s naslikanim poljskim cvijećem, bijelom krutom posteljinom i servisu za čaj, Danica se možda nije prepuštala maštanju. Jer, tko zna što sutra nosi.
Žena sa sjevera
On je otišao na sjever i obećao se vratiti. I vratio se. S viješću o drugoj ženi koja nosi njegovo dijete. I kazao je kako je unatoč tome, ona jedina i kako će ženu sa sjevera ostaviti odmah i molio je da mu oprosti.
Ne znam uz kakve je pjesme Danica tih dana plakala. Ne znam ustvari je li uopće plakala, je li se slomila, ne znam je li porazbijala staklo i razbacala miraz, ne znam je li mogla slutiti kako će dugih milijun godina jednog života ostati pri tome što je u tom trenutku rekla.
Ali rekla je tad. A rekla je i još jednom.
Vidim sa svog balkona
Desetljeća su se vukla, jeseni s njezinog prozora, lipe i kesteni rasli, ulice mijenjale vizure, djeca što ih je gledala s balkona, postajala gotovo starci. Čitav život s prozora, poštar i pisma iz Ekvadora. Njegova.
Oženio je nju, djevojku sa sjevera. Imao s njom potomstvo na drugom kraju svijeta, a onda (zamišljam opet) ponekad, nedjeljom, nakon mise, sjeo bi u radnu sobu i patio bez suza pišući Danici u daleku provinciju. Ali, bi li je toliko volio da je Danica, onda rekla da? Da je oprostila tugu sa sjevera, rodila polubraću njegovom djetetu iz tada površne avanture, ustajala se svako jutro i kuhala mu bijelu kavu, dočekala s njim starost i bolest?
Bi li Danica bila vječna želja, vječna Laura, najbolnija sevdalinka i ljubav golema, da je sijede kose bojala u jesen dok se on brijao i rezao nokte poslije kupanja?
I što je uopće ljubav, kad je žudiš iz Ekvadora ili kad odgaja s tobom tuđe dijete sa sjevera?
Ne za naklon i tugu
Kad je prošlo pola stoljeća, možda i više (tko zna prolazi li vrijeme u Ekvadoru brže ili sporije nego u provinciji), nakon što je djevojka sa sjevera, njegova supruga pokopana kao prva žena (a uvijek druga), vratio se u dubokoj starosti i našao je, valjda na istom balkonu na kojem je provela život.
Ma sakrij se ljubavi u doba kolere! U poznim godinama, Danica je još jednom rekla ne. Za naklon i tugu.
Možda se i Danica znala stisnuti u srcu kad bi ponekad do nje došla Prva poslanica Korićanima, možda bi promislila kako je ljubav (ipak) velikodušna i dobrostiva, a posebno da ne pamti zlo, a onda se, gledajući u daljinu prema Ekvadoru s balkona, dosjetila da sve prave su ljubavi tužne?
