Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Kada je prije tri godine Beyoncé izdala album Lemonade svijet je ostao u šoku kako se glazbena diva transformirala iz glazbenice s pjesmuljcima u drsku, ljutu, bez-dlake-na-jeziku umjetnicu koja se ne boji dotaknuti tema crnačke kulture, vlastite privatnosti i prevare, majčinstva i seksa.
Prateći njezin glazbeno-umjetnički opus, kod Beyoncé postoji kontinuitet da svake dvije godine izbaci novi materijal jer u svijetu kada je sve uvijek dostupno najveća ekskluziva i luksuz je biti nedodirljiv i dostupan onda kada ti to želiš.
Prije desetak dana na Netflixu je izašao najavljivani dokumentarac pod nazivom Homecoming koji je trebao prikazati behind the scenes svih detalja prošlogodišnjeg koncerta na Coachelli.
Beyoncé je jedan od kulturoloških fenomena koje ili voliš ili ne voliš, ili vidiš upornost i trud ili pomisliš kako joj je lako jer je ionako rođena sa zlatnom žlicom u ustima.
Čak ni kao njezin fan nisam odmah odjurila ispred malog ekrana da pogledam dokumentarac. Moja osobnost podložna je hypeu, ali primjećujem kako me karijera u medijima sustiže pa nisam toliko podložna medijskom spektaklu tako da sam odlučila gledanje ostaviti za subotnje prijepodne, uz čaj u miru.
Za vrijeme trajanja Coachelle sjećam se da sam se to jutro sama od sebe probudila u neko gluho doba noći, scrollala društvenim mrežama i završila gledati live prijenos koncerta. Jedino čega se sjećam da sam pomislila kako je će Beyoncé na ovaj ili onaj način ući u povijest.
Pitanje koje sam si postavila bilo je da što će nakon ovakvog koncerta u bližoj budućnosti imati za ponuditi drugi izvođači i djelomično sam bila u pravu. Ariana Grande, jedan od ovogodišnjih headlinera Coachelle, jedna od glazbenih zvijezda ‘A liste’ koja je ove godine pokupila svoj prvi Grammy, imala je mlaki nastup gdje nije mogla uskladiti plesnu koreografiju s pjevanjem pa je prazninu popunio soundtrack u pozadini i njeno usmjeravanje mikrofona prema publici.
Usporedbom ta dva nastupa očigledno je da je cilj Beyoncé i njezinog tima jasan – uvijek podignuti ljestvicu za jednu razinu glazbeno i umjetnički.
Prije nego sam uopće krenula gledati dokumentarac bacila sam oko na poneku recenziju i komentar. Ono što je svima zajedničko je da se svi načelno slažu da je Queen Bey opravdala svoj nadimak, da je kroz desetljeća svoje karijere postala kulturološki fenomen i statusni simbol koji će bez kompromisa otvoriti dijalog o rasi, kulturi, umjetnosti, privatnosti i kulturnoj hijerarhiji. Osim nastupa dokumentarac je prikazao njezine osmomjesečne pripreme s bendom i plesačima, prikazao je nju – debelu nakon poroda kako se muči da ponovno poveže svoj um i tijelo kako bi se mogla transformirati u svoj performativni alter ego. Kako dokumentarac odmiče tako se vidi njezina privatna strana majke koja je nedavno rodila, žene koja ističe kako je bila gladna jer je odbacila ugljikohidrate, šećer, mliječne proizvode, pekarske proizvode i alkohol. Moj unutarnji glas vjeruje kako je kolektiv pomislio: Pa sama si je kriva!
U tim trenucima njezina majčinska strana željela je biti s djecom, njezina profesionalna strana koja žudi za tim da ispiše povijest, jer novac joj više nije ni bitan, borila se s vraćanjem u formu.
Priča ovog dokumentarca mnogo je kompleksnija od samog prikaza dvosatnog nastupa i behind the scenes kadrova uvježbanja koreografije. Za Beyoncé Homecoming predstavlja mjesto gdje se ona osjeća najbolje, mjestu gdje obitava zvijezda i gdje je nedodirljiva – na sceni. Homecoming predstavlja razgovor o crnačkoj kulturi, feminizmu i crnom feminizmu.
Beyoncé i njezin brend kao statusni simbol je mač s dvije oštrice – ili u njezinom radu vidiš vrijednosti ili gledaš na sebe i s čime se ti možeš identificirati. I tu je nakon dokumentarca, koji se baš i nije svidio bijelim ženama, nastao problem.
Nakon objave Lemonade albuma žene diljem svijeta su podivljale jer bez obzira što je Beyoncé otvorila dijalog prema crnačkoj kulturi svaka žena globalno se mogla identificirati s drugim segmentima koje je pružao album, a to je dijalog o slomljenom srcu, o ženi kojoj je obitelj i partner na prvom mjestu, o ženskoj snazi i ženskom bijesu. Lemonade je (bio) konceptualni album podijeljen na različite segmente: sumnja u prevaru, suočavanje, ljutnja i bijes, i na kraju pomirba – a sve to je velika većina žena osjetila na svojoj koži barem jednom u životu.
Desetak dana je prošlo od objave dokumentarca, a osim jednog opsežnog komentara i recenzije glazbenog kritičara (komentar je također pisan od muškarca) sve što sam pronašla su mlake reakcije djevojaka i žena kako ih Homecoming „nije baš oduševio“.
Gledajući dokumentarac neprestano sam se pitala zašto, kad je u njemu toliko WOW elemenata koji baš nikoga ne bi trebali ostaviti ravnodušnim, čak i da pojedinac u životu nije čuo tko je Beyoncé!?
Zašto su izostale reakcije na dokumentarac koji je jedan od povijesnih momenata kojima svjedočimo?
Radikalno, ali jednostavno – postavila sam si pitanje čega u dokumentarcu nema – nema bijelaca, točnije nema niti jednog elementa koji jedna bjelkinja može osjećati, osim da joj je Queen Bey kraljica.
Nema niti jednog elementa koji bi jednu ženu, bjelkinju natjerao na pop-kulturni orgazam; nema željene slave, nema pjesmuljaka na razini bijele privilegirane žene poput Taylor Swift, nema girl powera koji govori da je Beyoncé jedna od nas jer – nije.
Tu zapravo leži zamka u koju smo se mi žene s ove strane svijeta amaterski, bez promišljanja uhvatile – godinama prateći Queen Bey, slušajući njezine pjesme štovale smo te soundtrackove urbanih, samosvjesnih žena koje mogu imati sve što požele zato je Homecoming svojevrsni šamar realnosti koji pokazuje kako je pred ženama svih dobih skupina, rasa i nacionalnosti dugačak put o učenju o sebi i kulturi drugoga, o kulturi uspjeha u kapitalizmu, o položaju crnih žena u svijetu.
Homecoming nije odjeknuo u Hrvatskoj jer Hrvatska ne trza na rasizam. Žene u Hrvatskoj ne trzaju na Beyoncé jer one taj svijet ne mogu ni zamisliti, a kamoli doživjeti – dodira s crnačkom kulturom nema, mala manjina žena (koliko god svaka od nas mislila da nam je nekad najteže) može shvatiti pomicanje mentalnih i fizičkih granica koje su prikazane u dokumentarcu, još manja manjina žena želi biti upisana u povijest jer ovo još uvijek nije okruženje u kojem se trenira takav mentalni sklop.
Ipak, da u nekoj bliskoj budućnosti Severina izvede sličan glazbeno-umjetnički potez, svjedočili bi analiziranju, komentiraju i kokošarenju svjetskih razmjera jer bi se usudila napraviti ono što se mnoge žene boje – ispričati vlastitu priču i biti svoja.
