Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Gledam si noge, bijele k’o dva sira s nekim neidentificiranim crvenim točkicama. Osip. Noćna mora u srpnju. Kud baš sad – sad kad sam došla dva tjedna na more, sad kad moram savršeno obučena prošetati turističkom provincijom u kojoj sam odrasla da dokažem onu kako se s godinama izgleda bolje, sad kad je vrijeme da budem „plava ciganka“ do povratka u metropolu…!?
Na stranu što uvijek kad je neki događaj, rođendan, svadba ili neki drugi vašar meni baš tad iskrsne prišt na čelu, kosa suha k’o slama, alergija na sunce, ovaj neidentificirani osip koji se ponavlja bar jednom godišnje u nezgodnom trenutku da mi nabaci test nesigurnosti pod nos.
Prošla dva ljeta borila sam se s alergijom na sunce (koju sad rješavam vitaminima i suplementima za kožu prije izlaganja suncu) i alergijom na lubenice. Toliko sam propatila u tih nekoliko dana da više nikad olako neću reći da sam alergična na ljude.
Prekjučer sam otišla do beauty salona da si izvučem osjećaj ljepote i ljetne poletnosti, a izašla s nekoliko upitnika nad glavom.
Za početak, je li ljepota u očima promatrača ili vlastitoj glavi? Sa svih strana, i žene i muškarce, industrije neprestano bombardiraju što je u trendu od boja na noktima do frizura. Po pitanju proizvoda sam ziheraš, kad nađem ono što funkcionira (lak za nokte od dvadeset kuna koji preživi sve pranje podova, psa i suđa u sedam dana kod mene je položio) kupujem to dok ne povuku iz prodaje te dobijem mini živčani slom.
Ako je ljepota u očima promatrača onda je to subjektivan osjećaj što je nekome oku ugodno ili neugodno, ako je ljepota u vlastitoj glavi onda apsolutno sve prolazi jer je to također subjektivan osjećaj koji izaziva ugodu ili neugodu.
Otkad znam za sebe i vagu nikad nisam prešla kilažu od 58 kilograma, s tim da je moj optimum 53 do 55, a s 59 u jednom trenutku sam si bila debela, u glavi, svima sam bila „baš po mjeri“.
Naravno, njihovoj, no zapitala sam se – zašto mi nitko tad nije imao muda reć da sam debela, ali kad sam bila klinka redovno su se provlačili komentari kako sam mršava i da bih se mogla udebljati malo (iliti pitanje – Hrane li te uopće?). Zašto je opaska na debljinu uvijek uvreda, a podbadanja za mršavost su dobronamjerna!? Nisu.
Ono što netko priželjkuje i pati jer nema, meni se gadilo u ogledalu na tih korak do šezdeset jer to nisam ja. Činjenica da ne mogu zakopčati jedne hlače na konferenciji za koju su bile namijenjene bio je trenutak kad se prelomila stvarnost dok se uopće nisam pokušavala utješiti da je greška u hlačama jer nemaju elastina. Greška je bila samo moja jer sam zanemarila svoju intuiciju i dobar osjećaj, a emocionalne probleme rješavala ležanjem na kauču s burgerom u rukama, i sladoledom, i čipsom, i krokićima, i bombonima koje sam prelila s još malo tekućeg gaziranog šećera. Kad je dnevna kombinacija mjesec dana bila široka elastična pidžama ne čudi me kakve su bile posljednice po moju psihu.
No, s vremena na vrijeme potreban je taj šamar realnosti dok listamo glossy časopise samo da ponovno kontaktiramo sebe u potrazi za onim dobrim osjećajem koji nas čini sretnim. Taj osjećaj nema veze s kilama viška, manjka, celulitom, alergijama ili otpadanjem kose, ima veze s tim tko smo mi same sebi.
Do prije mjesec dana, s vremena na vrijeme, imala sam krize identiteta od pokušavanja definiranja što za mene na meni i u meni, ali i u drugima znači „lijepo“. U salonu sve žene su (smo) se pripremale za ljeto i godišnji što je pohvalno da osoba, bez obzira na spol, ulaže novac i vrijeme za ono što joj budi dobar osjećaj.
Jedino što sam se zapitala i za sebe, što mi žene sve radimo jer smo pod utjecajem, što kupujemo da bi kupile osjećaj? Je li to teretana i masaža ili nebrojena količina ruževa koji su svi zapravo jednake nijanse?
U prvom slučaju kupujemo dugoročan osjećaj zadovoljstva, u drugom kupujemo količine predmeta da popune prazninu, kratkoročnu dok ne vidimo onaj savršeni crveni ruž na popustu jer si ga nismo mogle odmah priuštiti.
Umjetne trepavice, umjetni nokti, umjetne sise za umjetni osjećaj ispunjenja dok se toliko ne izobličimo da sve više ne prepoznajemo, a pitanje koliko vremena je potrebno da shvatimo da smo zaglibile jer smo bježale od sebe umjesto – u sebe. Da tek kad naučimo živjeti s onim tko smo možemo podizati sebe na nove razine, skidati kilograme, ugraditi trepavice ili popraviti klempave uši kod čarobnjaka estetičara.
Bježanje „u sebe“ zna biti toliko bolno mjesto prepuno nezadovoljstva, manjka vrijednosti koju su nam mediji ili tamo neka Ivana iz 4.B, koja sad grca u dugovima, s masnom kosom i mužem alkoholičarem, usadili tijekom odrastanja jer po nečijem subjektivnom osjećaju smo prestale pripadati same sebi.
Bacivši pogled u ladicu u kojoj držim sve od kozmetičkih preparata pobrojala sam – kremu protiv celulita (jer volim onaj osjećaj hlađenja po nogama), dva ulja za lice, tri kreme za lice, serum vitamina C, nekoliko maski za lice i kosu, dvije umivalice, micelarnu, dva dezodoransa, nekoliko sredstava za depiliranje, desetak lakova za nokte od kojih koristim dva, tri palete sjenila od kojih koristim dvije nijanse, petnaest ruževa od kojih koristim svih petnaest, dva ulja za sunčanje, dva maslaca nakon tuširanja, dva losiona nakon tuširanja, dva suha ulja, dvije kreme nakon sunčanja…
A što je uvijek životna ironija? Kad mi dopizdi, u normalnom roku ono nekorišteno poklanjam jer se osjećam kako me sve počinje gušiti i da nikome ne treba toliko preparata. Kad mi dopizdi, pogledam sve, i razmišljam kako bi život izgledao da sve to kupljeno u skladu sa zdravijom prehranom, plivanjem, meditacijom, treninzima, redovitim čitanjem, (vrlo) dobrim seksom počneš koristiti i kreirati dobar osjećaj po svojoj mjeri!?
Da mi se prije dva mjeseca nije dogodio klik u glavi kad sam pustila da sve ide svojim tokom, pa čak i volja za testiranjem ricinusovog ulja na trepavicama sama sebi bih sad rekla da serem.
Da u subotu nisam pogledala film I feel pretty isto bih rekla da serem. Kukala bih s prijateljicama na kavi kako nam uvijek nedostaje „ono nešto“ da bi napokon bile sretne same sa sobom. A to „nešto“ je najčešće manje ili više bolan suptilan ili namjeran udarac u glavu da dođemo k sebi. Najčešće kad dotaknemo mentalno dno pogledavši se u ogledalo ili zakopčavajući hlače te shvaćajući da nema dalje, da više ni ne prepoznajemo osobu koju gledamo u ogledalu.
Na sreću, dobar osjećaj koji nosimo sa sobom, s kojim živimo, je doista u glavi. Stranice glossy časopisa ili lifestyle portala trebale bi poslužiti samo kao izlog mogućnosti od haljina do sandala koje želimo jednog dana s ponosom odjenuti.
Prije pakiranja za more cijeli ormar i svu odjeću pobacala sam na krevet da vidim što sve posjedujem da bih uvidjela da je količina nove odjeće, nikad nošene, dostatna do 2020. jer sve mi imamo te neke haljine, cipele, sandale, hlače i majice za koje mislimo da nismo dovoljno lijepe, vitke, osunčane da ih nosimo. Sve mi imamo te neke haljine, sandale i suknje koje trebamo odlučiti odjenuti – zbog sebe. Jer kad ih odjenemo i budemo svoje, postoji mogućnost da će ih netko poželjeti skinuti.
