Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Taman kad misliš da je vapaj za besplatnim ručkom, aktivizam bez stvarnog djelovanja i Kotiga koji se druži s onima koje je do jučer ismijavao, vrhunac ovogodišnjih diskusija na društvenim mrežama, 2020. ponovno dokaže suprotno.
Nakon što su se statusi, najpoznatije književne blogerice imenovane tako od strane medija i brojeva koje je imala iza sebe, pošteno kiselili mjesecima, jedan je nepromišljen, zloban i krajnje neprimjeren komentar odstajao nekoliko dana. Tada je nekome pošteno zasmrdjelo te je odlučio pokazati kako zapravo izgleda kad cancel kultura zaživi u Hrvata.
Ono što ugleda svjetlo interneta, ostaje na internetu
Gledanje Tiger Kinga na Netflixu kao da se odvijalo u nekom drugom vremenu, a ne samo prije par mjeseci. U tom razdoblju smo pekli kruh, kolutali očima na content creatore bez pravog sadržaja i čudili se celebovima koji plaču jer se ne mogu odlučiti je li im danas dan saune, bazena ili tenisa.
Zapjevavši Imagine pred milijunskim auditorijem Gal Gadot pokazala je kako je celebrity kulturi neophodan reset te da u pandemiji nismo svi jednaki. Razlikujemo se i u onim najmanjim sitnicama, od mogućnosti da netko radi od doma i netko čiji posao zahtjeva stalnu izloženost ljudima, odnosno virusu.
U trenucima kada su društvene mreže te internet općenito postali naš jedini prozor u svijet, odlučili smo da je dosta bulšita. I kliknuli unfollow/delete/mute/hide/block. Možda bi to trebala postati generalna životna mantra.
Ova godina zaslužna je za jačanje pojma kulture otkazivanja (eng. cancel culture) što su slobodnom prijevodu znači pokret publike koja bojkotira umjetnost i rad pojedinaca koji su prema kolektivu prekršili trenutni društveni moralni kodeks.
Kršenje moralnog kodeksa kreće od počinjenja zločina i osude za isti poput Harveyja Weinsteina, optužbi za seksualno zlostavljanje poput Kevina Spaceyja, homofobnih tweetova zbog kojih je Kevin Hart otkazao vođenje Oscara, ili drame Taylor Swift vs Kanye West i Tati Westbrook vs James Charles.
Godinama se kontinuirano romantizira popularna kultura, a samim time i showbusiness. Tek kada su javne ličnosti dobile mogućnost da djelomično upravljaju svojim Facebook, Instagram i Twitter profilima (jer ne zaboravimo, ona druga polovica su izdavači, stručnjaci za odnose s javnošću, menadžeri ili agenti) na vidjelo je izašlo kakve su osobe kada se reflektori ugase, koje stavove promoviraju… Često njihova ličnost nema veze s onim kako se predstavljaju za publiku te na kraju krajeva, za svoj posao.
Nitko od nas nije ista osoba s prijateljima s kojima se poznaje dvadeset godina, u poslovnom okruženju, na društvenim mrežama ni kada razgovara s tetom na blagajni. Ono što bi ipak trebalo biti zajedničko u našim svakodnevnim ulogama je poštovanje drugih ljudi. Ali za to pogled treba usmjeriti na kućni odgoj i obrazovni sustav, a ako je isti zakazao, onda na naš vlastiti preodgoj.
Ipak, iz prakse je vidljivo da ne može svatko obuzdati ego pa na vidjelo izađu hobofobni, rasistički ili bilo koji drugi uvrjedljivi statusi, a publika ostane šokirana jer je u glavi stvorila imaginaciju osobe koja je čak i osobni brend izgradila pod lažnim imenom te marketinški osmišljenim alter egom.
Je li cancel kultura napokon zaživjela u Hrvatskoj?
Od početka vikenda u medijima i na društvenim mrežama aktivno pratim medijski skandal koji se dogodio kada se na Twitteru zahuktala rasprava o statusu domaće influencerice za književnost u kojem odbija nošenje maske i omalovažava čovjeka od kojeg koristi uslugu (prijevoz). Tijekom vikenda gorjelo je na svim fronatama – Instagramu u kojem su se izvlačile statistike koliko brzo joj opada broj pratitelja na mrežama, Twitteru koji je očekivao reakciju stranke koja je influencericu podržala na izborima za Europski parlament, njenim Facebook stranicama na kojima je pokušala blokirati sve negativne komentare, statusima afirmiranih književnika, ljudima iz medijske sfere i potpunih anonimaca koji se promišljali je li joj profil možda hakiran. Ovo je jedan od vikenda kada treba cijeniti sve community managere koji minimiziraju štetu na stranicama brendova za koje rade.
Nije dugo trebalo da se ovaj komunikacijski, ali ponajviše ljudski propust uhvati za medije koji je na nekoliko portala bio breaking news. Nakon medija uslijedila je struka, odnosno književnici koji su javno pozvali na bojkot book-blogerice, a ostatak marginalizirane book-blogerske zajednice ispekao kokice. Na redu su izdavači, agencije i brendovi koji trebaju ponovno evaluirati surađuju li s influencerima zbog osobnosti ili brojki i profita.
Vapaj za besplatnim ručkom nije urodio otkazivanjem jer je publika našla opravdanje da je djevojka mlada i neiskusna u poslu te komunikaciji pa će joj se privremeno oprostiti jedna pogreška kojom je ugrozila isključivo svoj brend.
U ovom slučaju, kada se ne radi o mišljenju s kojim se većina ne slaže, već kada je u pitanju nepoštivanje drugog čovjeka, ugrožavanje života i likovanje nad tim postupkom, bila u pitanju javna ličnost, influencer ili drugi “običan” čovjek, teško će javnost progledati kroz prste. Posebno ako tek nakon puna dva dana dolazi isprika zbog ‘nepromišljenog ponašanja’ i koristeći onu dobru staru ‘izvučeno je iz konteksta’ floskulu.
Cijeli ovaj medijski spektakl neodoljivo me podsjeća na nedavni slučaj komičarke i voditeljice Ellen DeGeneres kada je na vidjelo izašlo toksično radno okruženje njenog showa te spoznaja da samoprozvana Queen of Nice nije baš nice. Kada je uz pomoć svog tima shvatila da su se stvari malo omakle kontroli stala je ispred kamere i ispričala se. Možda ipak malo prekasno, jer ono što je zapisano na internetu – ostaje na internetu. Potencijalno The Ellen DeGeneres Show neće biti otkazan još neko vrijeme, ali publika nema jednako mišljenje o voditeljici i showu niti ga gleda istim očima. U trenutku kada prihvate da više nikoga ne zanima samodopadna Ellen koja nema televizijski autoritet, poslat će se priopćenje za javnost kako je nakon dvadeset sezona došlo vrijeme za nove početke.
Što možemo očekivati u hrvatskoj inačici ‘cancel kultura pokazuje svoj utjecaj u Hrvatskoj’?
Imati publiku je privilegija – ne pravo
Lekciju koja se neprestano provlači kroz ovakve case studyje je da javne ličnosti još uvijek nisu apsolvirale činjenicu da je imati publiku od koje živiš privilegija, a ne pravo. Podcrtat ću ovu izjavu.
Mogu shvatiti rast samopouzdanja kada nečiji, do jučer anonimni kreativni rad bude prepoznat u javnosti kao potvrda da se trud i upornost isplate. Ne mogu shvatiti i ne prihvaćam obrazac ponašanja u kojem se ta ista publika – pratitelji, subscriberi, čitatelji, gledatelji – pljuju zbog nečijih osobnih propusta.
Ne živi publika od recenzije i čitanja knjige, gledanja filma ili slušanja pjesama već autori i kreativci od svojih djela i sadržaja. Koliko god to ponekad bilo katarzično iskustvo iz kojeg možemo nešto naučiti, nitko se neće materijalno zbrinuti dnevnom dozom glazbe osim onog tko je istu kreirao. Ako taj isti autor, influencer, nazovite kreativno zanimanje kako god želite ne poštuje svoju publiku, istu ni ne zaslužuje imati, a kamoli od iste živjeti.
U tom slučaju u potpunosti podržavam sve varijacije na temu cancel kulture.
Možemo imati različita mišljenja, stavove i uvjerenja, ali na kraju dana svjesno odlučujemo hoćemo li svojom pažnjom i novcem podržati rad onih koji ne cijene tuđi.
Cancel kultura je dokazala da od jednog pokreta može nastati prava revolucija u kojem gubitak brenda i imidža košta više od par sto kuna kazna radi kršenja zakona te je trajno narušen, bez obzira na pomno smišljene isprike koje često budu plastično medijsko priopćenje. Jednom kad osoba izgubi svoj profesionalni autoritet, treba uložiti puno više truda da se isti vrati, ako će se to ikad dogoditi. Može li mi netko ponoviti u koliko je filmova Spacey glumio u prošlih godinu i pol, dvije…!?
Nisam fan citata što je popularno u book-blogerskoj zajednici, ali podsjetila bih na jedan vječni kojim se publika 21. stoljeća izgleda aktivno vodi: (po onoj Tarasovoj) “Ja sam te stvorio, ja ću te i uništiti.”
