Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Može li mi netko objasniti što se točno dogodilo u posljednje dvije godine?
…ponavljam si ovo pitanje u kratkim pauzama od života pokušavajući složiti smisao kronologije u vlastitim umnim matricama.
Odgovora još uvijek nigdje na vidiku.
Kako mi u posljednjih nekoliko mjeseci ne bi bilo dosadno, odlučila sam napraviti studiju slučaja analize sadržaja na društvenim mrežama, barem onog kojeg sam odlučila svjesnije pratiti da bih ga otpratila. Kontradikcija mi je srednje ime.
Sjećam se negdje na početku pandemije, ožujak 2020., skoro kao da je bilo prekjučer, nikome nije pretjerano bilo jasno što se događa, ali krenula je retorika da nam je ovo idealna prilika kako moramo usporiti sa životom, nezdravim navikama, okrenuti se sebi, bezglutenskom kruhu kojeg ćemo sami ispeći, posvetiti više vremena ljudima koji su nam dragi, konzumirati konstruktivan sadržaj koji nas educira…
Dvije godine nakon života u međuprostoru vratili smo se u ‘staro normalno’ ili standardno licemjerno.
Ogledalo, ogledalce…
Trenutni sadržaj na društvenim mrežama može se svesti pod isti nazivnik koji sam već jednom napisala: Nikad više obožavanja viška kilograma i nikad više isprobanih dijeta. Nikad više obožavanja svog lica i nikad više prodane šminke.
Nikad više zagovaranja ekologije i nikad više fast fashiona.
Nikad više samopouzdanja i nikad više iskomuniciranih oscilacija o istom.
Nikad više samopromocije i nikad više iskrivljene percepcije o realnosti…
Zasićenje bivanjem na društvenim mrežama me potaknulo da nastavim svoj vlastiti eksperiment koji kaže da nema vizualnog ukazivanja i da objavljujem sadržaj koji je generalno podjednak: Instagram storyji su uvijek vezani uz pop kulturu ili neki blesavi citati koji mi se svide, poneku misao koja mi padne napamet dok stojim na kasi supermarketa, između redaka nešto mainstream glazbe jer ono što zapravo slušam nekad ni sama ne razumijem, ovlaš se omakne nešto izvučeno iz arhive daleko od realnog prostora i vremena te pod obavezno podržavanje rada (s velikim R) koji smatram da je toga vrijedan. Do ovog trenutka, mislim da mi ni vlastita mater, koju nisam vidjela šest mjeseci, ne zna kako točno izgledam. Zakolutat će očima na nove tetovaže.
Trenutno smo, čini mi se, sto i neki dan u godini, i dalje objavljujem isti ‘sadržaj’ od kojeg mi se već polako povraća. I dalje je isti gledan po inerciji. U prijevodu: Nikoga nije briga.
Mene nije briga.
Što me dovelo do pitanja: zašto još uvijek netko na društvenim mrežama misli da je ikome zanimljiv više od jednog klika i tridesetak sekundi?
Bit će potreba za kontinuiranom interakcijom i uspoređivanjem. Ostajanjem u vrtlogu virtualnog svijeta iskrivljene percepcije. Kolika je nečija životna praznina kad se svim silama trudi na van prikazati nešto toliko nestvarno da kad se ‘isključi’ ostane s osobom za čiji život nije sigurna tko ga živi?!
Dođemo na mrežu po recept za novu verziju avokado tosta, gledamo rat.
Nakon toga uleti popust za set noževa koji prelomi molitva nakon čega nam osoba drži predavanje o najboljoj metodologiji održavanja kože zdravom. Uslijedit će portretna fotografija provučena kroz razne alate poboljšanja vizualnog identiteta narativno slaveći vlastitu Autentičnost…
Ako se prilikom čitanja ovih rečenica ocrtavaju imaginarne konture određene osobe ili više njih i njene komunikacije očito je da ima(mo) problem. Polovično rješenje je u odabiru adekvatne marketinške agencije, polovično rješenje u adekvatnom radu na sebi, podalje od društvenih mreža.
Između dvosatnih šetnji sa psom, operativnog posla koji nikad neće ugledati svjetlo (samo)promocije, traženju zanimljivih knjiga ili dokumentaraca, slušanju glazbe u kojoj ništa novo nisam čula pokušavala sam shvatiti u čemu je moj problem s kreativnim zasićenjem!? Laički rečeno u misaonom procesu: Dobro koji kurac?
Što kad je svejedno, sve jedno i nijedno?
Odgovor me pokupio neki dan ispred zgrade, konobar nam je zamijenio alkohol i tako smo neko vrijeme sjedili u tišini. Kažu da je to osjećaj doma, kad s osobom osjetiš pripadanje.
Pričali smo o sadašnjem životu, dotaknuli se onog prošlog, osvijestili da se ne sjećamo tko smo bili prije desetak mjeseci za istim stolom. Smijali smo se glupostima iz tinejdžerskih dana koje smo gledali na posterima zidova. Valjda moraš vidjeti da bi vjerovao. Lica s ekrana postaju glasovi kojima se svakodnevno javimo na poziv. Mjesto pripadanja ovog puta je budućnost.
Isplanirali smo moj trideseti rođendan. Želi personaliziranu posvetu u knjizi. Pričao mi je da će mi poslati avionske karte za drugi kraj svijeta kad najmanje očekujem i da se dobro uklapa u moj život kao potencijalni drugi suprug. Kalkulira kako mi se njegovo prezime uklapa u brend, zna da mrzim dijakritičke znakove. Ako nam brak propadne, uvijek ćemo imati zajednički posao… Kolutam očima.
Mislima sam u tom razgovoru provela iduća tri dana,
otvorila društvene mreže i shvatila da se nalazim u prostoru gdje se prodaju proizvodi, a htjeli bi se prodavati snovi. Najčešće od virtualno izgrađenih ličnosti koje svoje snove nisu ni prodale već samo kompenzirale.
Ponekad imam osjećaj da smo te 2020., svatko za sebe, ušli u zamagljeni međuprostor borbe s vlastitim identitetom dok se paralelno odvijao život koji ni najmanje nismo mogli kontrolirati. Kad je netko dojavio da je igra završila, taman kad smo se na istu navikli, vratili smo se na početak na trenutak izgubivši osjećaj o vlastitom biću.
Kako bi rekao Halid sve isto je, ali ništa isto nije.
Kako bi mi rekao glas preko puta stola koji zna da mi trebaju snovi da bih živjela:
Sve je to dio rokenrola…
Zakoračivši u ‘staro normalno’,
odlučila sam se vratiti u svoje uobičajeno nenormalno…
