„Dobar dan!“, otpjevušim van svakog tonaliteta i ritma, kako se to već prpošno otpjevuši inače po ulasku u trgovinu.
„Ćao, draga!“, otpjevuši oktavu više i još prpošnije prodavačica koja me prekriženih ruku brzinski proskenira od glave do pete.
Okrenem se iza sebe da vidim koja je to „draga“ ušla i kužim da na ulazu nema nikog osim mene i shvaćam, a istovremeno ne shvaćam – ok, ja sam ta draga. Pokušavam prevrtjeti film u glavi jesmo li nekad i negdje možda, a da sam zaboravila, nas dvije zajedno momke gledale, zajedno po Rivi šetale, pravile se da smo važne ma da smo pametne i snažne. Prilično sam sigurna da nismo, jer bih to vjerojatno zapamtila.
Prijeđem preko činjenice da mi je nepoznata žena koja je tu da mi nešto proda upravo rekla „draga“ i bacim se na ono zbog čega sam došla – na pregledavanje odjeće. Ubrzo me prekine glas te moje drage koja kaže ono uobičajeno pitanje: „Treba li pomoć, draga?“ Kažem ljubazno: „Ne treba, hvala, malo ću pogledati.“, a ona dobacuje: „Slobodno možeš i probati, bez obaveze, hehe.“ Hehe.
View this post on Instagram
Ako mi se nešto i svidi i odlučim nešto i probati, nakon pitanja o tome mogu li u kabinu, moja draga kaže da mogu, ali da prvo mora prebrojiti koliko komada robe sam uzela. Ok, nije nešto što se pretjerano slaže uz onaj prijateljski, topli i puni povjerenja „draga“ s početka priče, ali nije mi problem, dapače, razumijem i podržavam. Po ulasku u kabinu, krenem se presvlačiti, nisam završila s izuvanjem cipela, a čujem ju već kako me uzbuđeno pita: „Iiiiii, kako je?“ Razmišljam da joj krenem pričati o tome da je sve dobro, da smo svi živi i zdravi, da sam prije dva dana podigla diplomu, a ona nastavlja: „To što ti uzela ti stvarno ide na sve, možeš i na tajice i na hlače i na suknju.“ Poželim joj reći da to meni ne ide na tajice iz vrlo jednostavnog razloga – jer ne nosim tajice, ali ona nastavlja o tome da je to zadnji broj (i nikad više u povijesti svijeta neće ponovno dobiti taj model) i da to sad ide k’o ludo, sve žene to žele. Trudim se prešutjeti, jer ako progovorim, bit će to: „Draga, bez uvrede, ali ako mi se sviđa uzet ću, a ako ne, nećeš me nagovoriti makar me još 48 puta oslovila s ‘draga’.“ Ako me zamoli da iziđem van da vidi kako mi to stoji, ako su mi rukavi prekratki ili predugi, ako su mi nogavice prekratke ili preduge, komentar već znam – to je takav model i nikome dosad nije stajao tako dobro kao meni. Pokušavam uvijek da mi se na čelu ne očitava sve što mislim o takvom načinu prodaje, ali vjerojatno bezuspješno.
Po izlasku iz kabine slijede dva scenarija. Prvi je taj da mi se ništa ne sviđa i da sve vraćam. U tom slučaju, draga me obazrivo pita zar mi stvarno ništa ne odgovara i da još jednom malo pogledam što sve ima, a znamo već što ima – ima divnih najnovijih modela koji odlično idu na tajice, na hlače, na svečane kombinacije, na casual stil, na tenisice, na štikle, na sve. Drugi potencijalni scenarij je onaj u kojemu odlučim nešto uzeti. U tom slučaju, draga je zadovoljna i tu više nema puno priče, katapultira me po brzom postupku direkt na blagajnu.
Nakon toga, sretna sam jer je sve prošlo i jer sam se riješila pretjerane ljubaznosti. Ipak, nakon naplate, mladi momak na kasi pruža mi vrećicu s robom, račun, kusur, pogledi nam se susretnu i, dok nešto unutar mene govori: „Ne, ne, ne, neće, ne, ne, nemoj.“, već je kasno i čujem ga kako izgovara: „Evo, lutko…“
Srijedom čitajte kolumnu Katarine Marjanović, autorice bloga, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku, blogu i Instagramu.
