Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Čudila se pura dreku, tako bih ukratko opisala medijski i kolumnistički linč serije Emily u Parizu.
Inače sam teški sucker za girly serije od Gossip Girla preko The Bold Typea, skoro svaku seriju koja ima u fokusu mlade žene u nekoj svjetskoj metropoli – pogledala sam. Jedino što me hype nove Netflixove serije nije potaknuo na gledanje iz prve. I ovo nije kolumna o dotičnoj seriji, već ih je ionako bilo previše, dovoljno da se natprosječnom gledatelju ista zgadi i ne gleda ju.
Stereotipi stari gdje ste?
Sjećam se početka gledanja Seksa i grada, čak i svake druge serije u kojoj je glavni lik – grad, najčešće New York. Uvijek isti modni naglasci, jednak način života koji je daleko od realnog stanja u bilo kojoj metropoli, prikaz privatnih života pomno odabranih osoba koje u tom gradu čine debelu manjinu…
Kako bi publika uopće nakon desetljeća prezentacije istog sadržaja mogla stvoriti svoju sliku nečega potrebni su joj stereotipi.
Uvijek se dobro nasmijem kad gledam storyje na Instagramu raznih blogera i influencera koji posjete Istru. Nekome je Dajla fotogenično mjesto, meni smijeh pobjegne kad se sjetim koliko je to mjesto u mojim tinejdžerskim godinama bilo definirano kao jedna od zadnjih rupa u Istri. Srećom, civilizacija i turizam polako rade svoje. Gledajući fotografije vinograda, vinskih podruma, tartufa, maslina i maslinovog ulja, ribljih specijaliteta čovjek uvijek pomisli – Istra je hrvatska Toskana i raj na zemlji.
Slažem se, ali Istra nije samo to – Istra je u županija u kojoj ti se zavrti u glavi od svih rotora, mjesto gdje ljudi ne kupe govna za svojim psima, supermarketi počinju nicati iza svakog ugla…
Ljudi općenito uvijek uzimaju ono što im se najviše sviđa, nešto za čim pate u sebi i tu žudnju prezentiraju kroz svoje fotografije. Medijski sadržaj nije ništa drugačiji.
Kako će prosječan gledatelj saznati da se serija snima u New Yorku ako u prvom planu nisu žuti taksiji, Empire State, litre kave za van, gužve i Broadway. Jednako vrijedi za sve ostale gradove koje gledamo na televiziji i ljude koji žive u tim gradovima, državama.
View this post on Instagram
Stereotipizacija je postala siva eminencija svega što treba rezonirati s čovjekom na podsvjesnoj razini jer mu prodaje iluziju. Ipak, da publika te savršene iluzije i svjetove ne traži oni ne bi bili toliko popularni.
Osim ovih klasičnih stereotipa koji se prodaju ženama – moda, kolumnistička karijera, posao u medijima, život s kroasanom u ruci, stereotipi su debelo zastupljeni u svakom medijskom žanru.
Jedna od serija “za muškarce”, Dva i pol muškarca prepuna je šovinizma, seksizma i dosjetki na koje ne znaš bi li se nasmijao jer smo toliko zagazili u stereotipe ili zakolutao očima. Kako bi se vidjeli određeni stereotipi ne treba biti puno pametan, dovoljno je pogledati dijapazon likova i njihove karaktere: žene koje su rospije (bivša žena), zgodne Charliejeve djevojke za jednu noć, pijani ženskar, rastavljani uštogljeni muškarac i njegov sin u pubertetu.
Promišljamo li napokon o sadržaju koji konzumiramo?
Većina serija iz devedesetih koje slove za kultne – Malcom u sredini i Prijatelji danas ne bi postojali u narativu u kojem su napisani. Ako bi postojali nitko to ne bi gledao, a kamoli proglasio kultnim.
Samo neki od primjera koji potvrđuju moju tezu su scene u kojima se Joeyja ismijava jer nosi “žensku” torbu, nekoliko epizoda u kojoj je Ross neprimjereno obučen za muškarca pa epizoda u kojoj Ross i Rachel traže dadilju za dijete u kojoj muškarac ima potrebne kvalifikacije, no nije relevantan izbor jer – kakvo je to zanimanje za muškarca.
Stereotipi nikad neće prestati ni u serijama za mlade jer je narativ uvijek fokusiran na konflikt između članova popularnog društva protiv štrebera, i tako u krug.
U trenutku kada su počeli izlaziti komentari na seriju Emily u Parizu, o kojoj još uvijek ne znam ništa osim da postoji djevojka Emily koja je u Parizu, zapitala sam se – je li ta serija doista tako kritična ili je publika NAPOKON počela promišljati o sadržaju kojeg konzumira na dnevnoj bazi?
Rekla bih da nema točnog odgovora, no ono u što sam sigurna je da je serija htjela gledateljice uvući u svoj čaroban svijet, međutim ako se uključimo u realan život pojmovi na koje smo fiksirani da su nam isprali mozak su – nesigurnost i pandemija.
Globalno stanje u svijetu toliko je izmrcvarilo publiku da više u miru ne može isključiti mozak i svjesno uživati u iluziji.
Oduvijek znamo da se jednom kolumnom ne plaćaju režije koliko god Carrie pokušavala to opovrgnuti, da vrlo vjerojatno ako si zlostavljan i izopćen iz društva u srednjoj nećeš postati nikakav simbol popularnosti i dobrote te da je toksično poslovno okruženje – samo to.
Naučili smo uzimati fragmente holivudskog narativa da poboljšamo svoj stvarni život i osjećamo se bolje, da damo neku nadu da i mi prekosutra možemo partijati na njujorškim rooftopovima.
Promišljanje o sadržaju je važan segment prema kojem evaluiramo ono što nam od informacija koje upijamo koriste, a koje ne. Linč bez argumenata i konkretnih rješenja kako bi to trebalo izgledati je pomalo smiješan. Na kraju, svu fikciju gledamo baš zato što je ponekad dobar bijeg od sive realnosti.
…danas smo previše frustrirani slušanju svakodnevnih paničnih prijelomnih vijesti da ćemo uskoro zaboraviti koliko je ponekad lijepo živjeti u fikciji, bilo na ekranu ili u knjizi.
Tužno…
