Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Meni se to nikada ne može dogoditi – jedna je od rečenica koje su na mom popisu trenutno visoko pri vrhu gluposti koje je um svojevremeno konstruirao.
Zatoplilo je, tko je smršavio – smršavio je, tko nije – pridružio se pokretu u borbi protiv celulita.
Još uvijek iz prikrajka promatram taj svojevrsni movement u Hrvatskoj pokrenut od jednog portala kojemu je cilj osnažiti žene. Pohvale za inicijativu jer su očigledno uboli u problematičnu sferu života svake druge žene.
Ono što me zapravo šokiralo je manijakalno bježanje djevojaka i žena od mikrofona na pitanje Mrze li svoj celulit?, na stranu da ne voli svaka osoba biti medijski eksponirana, a nisu ni imenovane na dnu ekrana, bježanje od mikrofona na tako banalno pitanje je zapravo znak koliko su ljudi općenito spremni bježati od problema, umjesto suočiti se s njim – odnosno same sa sobom.
Moja mama je dugo govorila kako se nije vagala deset godina jer dobar osjećaj nema veze s brojkom koju vaga pokazuje nego s glavom. S druge strane, ja sam se vagala samo na sistematskim pregledima u osnovnoj i možda jednom u srednjoj jer smo morali. Tad bi vaga pokazivala nekih četrdesetak kilograma i medicinske sestre su me gledale ispod oka da se moram udebljati.
Osim na školskim pregledima, pojedinci su mi često govorili kako imam tanke ruke s pitanjem jedem li uopće nešto. Nisam te uvrede shvaćala osobno već sam ljude kategorizirala pod one koji misle da je njihovo mišljenje najispravnije.
Odrastanjem došla sam do faze kad se rečenica Udebljaj se transformirala u Blago tebi, a valjda blago meni na genima koji hlače 36 nose već deset godina. Sve do pretprošle zime kad sam ju provela u širokim trenirkama i pidžamama s omiljenim sladoledom u ruci pa sam preko fotografija jedne konferencije shvatila da su se nekome uslišile one rečenice da se udebljam.
Te godine dobila sam Slasha i cijelo ljeto je proteklo u znaku odgoja psa i stresa pa je tih nekoliko kilograma viška otišlo onako kako je i došlo – brzo. Odavno sam uspjela dešifrirati da ne jedem pod stresom, a kad je na faksu bilo najburnije znala sam provesti nekoliko dana na voću i nekim mini obrocima samo da me održe na životu. Mom tijelu stres predstavlja blokadu na svim područjima – od mozga do želuca.
Zatim je uslijedila mentalno mirnija faza do prije dva tjedna kad mi se pojavio klik da imam problem ili sam si ga sama napravila, a on se zove – emocionalna glad.
Kilogrami definiraju našu sliku o nama, mediji definiraju našu sliku o nama i onaj tko kaže da joj se lako oduprijeti sere. Medijima sam svakodnevno okružena već par godina, znam što se prodaje, znam kako se prodaje pa se opet spotakneš u poneku kreativno smišljenu iluziju.
Emocionalna glad… Odakle uopće početi s tom osjetljivom temom?
Sjela sam neki dan posložiti um, popisati trenutne životne minuse i pluseve pa shvatila da je sve u redu: nema svakodnevnog stresa, nema toksičnog okruženja, zadovoljna sam poslom, blogom i kolumnama… Jesam li doista?
Par puta sam emocionalnu glad podvukla pod Ma to je PMS, pa sam prihvatila da PMS ne traje mjesec dana te da su nam hormoni često najjednostavniji izgovor da lažemo sami sebe. U mom slučaju emocionalna glad uopće nije rezultirala osjećajem krivnje jer sam nakon burgera popila dvije pive i doma smazala čips i čokoladu, kao bio je naporan dan.
Ono čim nisam zadovoljna, dok pišem ovu kolumnu stvarno ne razumijem kako još nisam prihvatila svoje kronično nezadovoljstvo, je to da, pazi sad – mogu bolje i ja želim to bolje na svim područjima i privatnim i poslovnim, ali mozak umjesto da se motivirao se usrao od straha i sugerirao da je najbolje da krenem s autodestrukcijom – emocionalnom gladi.
Mudrost poznavanja sebe nije došla od danas do sutra, niti se lampica magično upalila, niti mi je netko treći dao savjet života. Retrospektivno sam prošla sve svoje krize, strahove te kako su se oni manifestirali na mene i jednostavno si priznala u čemu je problem – problem je da umjesto da sam počela više raditi, počela sam više jesti.
Ako ćemo o brojkama, moja idealna kilaža je 52-53 kg na 172 centimetra visine, u ovom periodu gubljenja-traženja vaga trenutno pokazuje 55 kg. Znaaaam, prva pomisao je Aj ne seri, ženska glavo, koji se k žališ za dvije kile viška koje nisu ni višak?, no ova kolumna nema veze s tih dvije kile viška…
Emocionalna glad javlja se naglo, u mozgu, kada žudimo za određenom hranom. U mom slučaju je „malo kruha s domaćim maslinovim uljem“ prešlo svaku granicu. Počinje s nezadovoljstvom, pa se nastavi sa žudnjom prema hrani, emocionalna glad jača pa se dvije kile pretvore u pet, pa u dvanaest pa u dvadeset pa se pogledamo u ogledalo i pitamo gdje je otišlo k vragu?
Otišlo je k vragu pri kontinuiranom lošem osjećaju, strahu da si priznamo da nešto nije u balansu i s one dvije kile ili ponekad Jebote, više ne stanem u niti jedne hlače.
To su najočitiji znakovi kada ne vidimo da jedino rješenje je da umjesto da dublje zabijemo glavu u frižider ili nazovemo omiljenu pizzeriju, intenzivnije radimo na sebi i definiranju problema kako bi ga mogli što efikasnije riješiti, kako bi kad se ponovno pojavi jednaki obrazac ponašanja znali prepoznati o čemu je riječ.
Kada je počela nova sezona reality showa Život na vagi, napisala sam istoimenu kolumnu koja propitkuje show, ali i psihičko stanje natjecatelja. Debljina nije bolest, emocionalna glad i njezina manifestacija na um tijekom godina postaju kronično oboljenje jer se prejedanjem liječi nedostatak ljubavi, ljubomora, usamljenost, stres, strahovi ili tjeskoba.
Nažalost, problema počinjemo biti svjesni tek kad nam on počne utjecati na fragmente svakodnevice od toga da ne možemo zakopčati hlače, da se zapušemo nakon trideset stepenica te da ne možemo izdržati uobičajeni tempo radnog dana.
Za dešifriranje ponekih izazova s kojima se suočavamo ne moramo kopati po dalekoj prošlosti i misliti kako imamo neke traume iz djetinjstva ako se prije nikad nismo suočili s tim. Loše ili narušeno psihičko stanje može biti privremeno i izlječivo tek u trenutku kad si priznamo da smo si za to sami krivi jer ponekad jurimo kroz život kao muhe bez glave.
Najteže je preuzeti odgovornost nad svojim postupcima bez obzira je li to isprika za neki zajeb ili priznati si da smo lošim navikama postali ovisni o hrani kojom nadopunjujemo emocije koje nam nedostaju.
Važno je analizirati naše žudnje i osjećaj koji nam stvara čokolada dok ju jedemo. Iako sam pronašla neki okviran popis podijeljen po hrani i vrstama žudnje, primjerice: čokolada: nedostatak ljubavi, hamburger: osjećaj nesigurnosti i nejasnoće, cheeseburger: osjećaj praznine i nesposobnosti, strah od neuspjeha, majoneza: strepnja i nesigurnost, žudnja za potporom…
Smatram da je to bulšit jer nedostatak emocije je nedostatak osjećaja, a preferenca prema određenoj hrani je samo ono što volimo jesti više ili manje.
Bolnije od nanošenja emocionalne boli je prihvatiti da problem postoji, a onda ga imenovati i suočiti se njim. Uvijek imamo dva izbora – priznati si i riješiti ga, ili odmahnuti rukom i praviti se da je sve u redu, dok jednog dana ne puknemo.
Trenutno je deset sati ujutro, a umireeem za čokoladnim donutom. Moj mozak ne odustaje od sugeriranja da je to puno ugodnija opcija od zobene s voćem. Pokušat ću nabacit neki kompromis, kažu – baby steps.
Najteže su borbe koje vodimo sami sa sobom, u tišini dok nas nitko ne gleda radimo li na sebi ili naručujemo burgere, no bez analize i suočavanjem s osjećanjima te priznanja da je sve rješivo nema napretka. Ako si sami ne možemo pomoći, samo to priznanje je korak naprijed jer ćemo moći potražiti stručnu pomoć.
Tek kad zamijenimo ljubav prema hrani ljubavlju prema sebi ništa nas ne može zaustaviti da živimo punim plućima, uz pokoji burger.
