Često sam s prijateljicama ironično pričala o fenomenu “dobroga odgoja”, u situacijama kada bismo same prepoznale kako primjenjujemo isti. Iako, u tim našim ruganjima uvijek smo mislile da kod nas ta patologija nije kronična jer je znamo detektirati i narugat’ joj se pa smo samim time bolje od drugih i nadrasle sve ono na što bi majke bile ponosne, a nas kao, izbacuje iz takta. Možda i jest tako, a možda smo sve mi, koje smo “bolje od drugih” ipak u kategoriji tipičnih južnjačkih djevojaka. Pa evo, u banalnim primjerima svakodnevice dok s jednom na koju posebno mislim dok ovo pišem, prijateljicom i supatnicom po istom, na drugom kraju svijeta između otkazanih letova zbog korone i mene u još južnijem kraju od onog u kojem smo obje odrasle, nemam prijepora u opetovanom preispitivanju sebe (i nje) i postupaka šta će netko mislit’ dok strpljivo prešućujemo situacije koje su baš za prigovoriti.
Nema jaza u svjesnosti, ali (nažalost, nasreću) ni odupiranju u kojem smo obje, unatoč povremenom trudu, u konačnici – loše.
Recimo, ljutile bismo se često sriktane po pe esu u restoranima, konobaru iza leđa, kako je jelo preslano, premasno, bljutavo ili nepropisno servirano, a onda mu uputile osmijeh i potvrdno kimanje glavom na pitanje, “je li sve u redu”? I nakon toga se nervozno ugrizle za taj isti dvolični jezik što nikako ne zna naći balans između južnjačkog žuganja i dobrog odgoja.
Mentalna bolest s juga
Ova shizofrena svakodnevna previranja koju dobro odgojena djevojka sa stavom (oksimoron) proživljava barem jednom u danu, ne donosi niti malo lagodan, a bome ni lagan život, pogotovo ako si svjesna mane i težine situacije što sam već na početku teksta ustvrdila da jesmo. Blago siromašnima duhom.
Frizura s napojnicom i suzom u oku
One bezizlazne situacije u kojem su vam dugo čekanu frizuru upropastili narančastim pramenovima sa žutim spaljenim vrhovima, a htjeli ste pepeljastu nijansu najraskošnije plave pa još maestru od kose u nekom nabrijanom salonu taljianizirano pofrancuženog imena uputite kiseli osmijeh i procijedite da je baš zanimljiva frizura, a i ostavite napojnicu jer je red, dočekale su me nebrojeno puta i naljutile na samu sebe. Zapitala sam se, nervozna od vlastitog bića, kako ja, sa stavom o svim mogućim glupostima ovoga svijeta, pokleknem tako lako pred proročanstvom zauvijek dobrog odgoja i premda znam šta mislim, nikako to prevaliti preko pristojnih usta?
Kamenac kao metafora identiteta
Smijale smo se, moje fine južne djevojke i ja, onako baš iz srca, kada smo slušale o situaciji u kojoj je sretno udana gospođa na putovanju sa svojim mužem u hotelu (uspješno) oribala tuš kabinu od kamenca jer ju je isti živcirao (kamenac ne muž). U tom trenutku, pa i danas, to je bila čista esencija, sam sukus tog mentaliteta, metafora djevojačkih nastojanja s juga da se prikažu urednima, finima i da netko o njima nekad kaže kako je neka takva “baš dobra cura”. Možda se te pobude ipak pomalo gube, ustvari, sigurna sam da jesu, ali moja generacija (trideset i koja plus/minus) i dalje pada pod taj utjecaj pa nas poput strijele u srce pogađa ono što netko misli o našem prikazu bez obzira koliko to suludo bilo.
Hi Ma’am, Thank you Ma’am
Pa evo, slikovito je, dok ovo pišem, izišla sam iz sobe u hotelu dok je ljubazna Filipinka ulazila s usisavačem i opremom za čišćenje i negdje u umu, priznajem, pomislila je li prihvatljiv nered u hotelskom apartmanu koji će dočekati spremačicu i što će žena, koju vjerojatno, nikad poslije u životu neću sresti, pomisliti o mojim (higijenskim) navikama i odjeći prevaljenoj preko stolice.
Level pro
Trgovine u kojima prodavačicu nagnjavite s dvije, tri odjevne kombinacije i dva, tri broja, kroja i boje i onda ne kupite? Pa slažete/kažete, “hvala, vratit ću se poslije i/ili još ću malo pogledati”. Ili, ukoliko ste level pro ovakvog odgoja, kupite ipak barem jedan artikl da vam trgovkinja kojoj je to posao, ne bi iza leđa zakolutala očima i promijenila ton u svom “doviđenja.”
Kaže mi kuma kako se pretvara u vlastitu majku. Dok na blagajni velikog svjetskog trgovačkog lanca u dvadeset metarskom redu vraća neodgovarajući haljinu i dok je nitko ništa ne pita, samoinicijativno se opravdava “znate, steže, žulja, malo mi u struku, boku…” Lakše joj tako. Kao i njezinoj materi.
Oldfashioned djevojke
Nebrojeno je primjera u koje smo nesvjesno uvaljane tim takozvanim dobrim odgojem koji me progoni sad već desetljećima i posvemašnjim razumijevanjem istog što dodatno potpisuje moju nemoć da se promijenim i ne pretvorim u školski primjer samoispunjavajućeg proročanstva (psiholozi, di ste).
No ponekad, ma koliko me to živciralo, vidim i neku ljepotu u tom “oldfashioned” južnjačkom stilu.
Pa samo s curama, koje su sve velike, sjajne i samosvjesne žene uz osmijeh i slijeganje ramenima prokomentiram kako smo blesave, glupe i zatočene.
A ustvari, opet, iako znam da bismo mogle i drugačije, pomislim kako ima nešto i u dobrom odgoju neka je pogrešan.
I nije presudan, samo služi kao spomenik i slovo u spomenaru finim djevojkama s juga.
